Da li je „suludo“ dati koncesiju „stranom investitoru“ i nakon što ništa ne uradi sa koncesijom, osim da je kao zlato ostavi u sef, vratiti je (otkupiti je) od tog stranog investitora za stotine miliona maraka?
Ko je ovdje lud?
Rudna bogatstva, poljoprivredna i šumska zemljišta, rijeke, jezera i mora su ono na čemu svaka država stoji.
To su državna bogatstva i pripadaju svakom građaninu države.
Kompletan privredni sistem, da li državne ili privatne firme, je naslonjen na ove državne resurse.
Ako hoćete da proizvodite struju:
1. trebate kopati državni ugalj za proizvodnju električne energije u termoelektrani;
2. trebate državne rijeke za proizvodnju električne energije na vodu;
3. trebate državno zemljište, uglavnom, pošto se radi o velikim površinama a koje nemaju privatni posjednici, za proizvodnju električne energije u solarnim postrojenjima;
4. trebate državno zemljište na planimama i brdima za postavljanje vjetroelektrana za proizvodnju ekektrične energije.
Zamislite da je grad Stolac dao koncesije na državnom zemljištu za solarne elektrane investitorima za sto maraka po hektaru i da im poslije nekoliko godina grad Stolac da ponudu da otkupi taj papir koji im je dao (koncesiju) za sto miliona maraka po hektaru i „niko nikom“ što bi narod rekao??
Tako Investitor, po uzoru na Ugljevik, zaradi stotine miliona a da ništa ne radi.
Postavlja se pitanje, zaista, ko je ovdje lud?
Da li je zatezanje političkih konopaca, do usijanja, ustvari stvaranje magle za opštu pljačku državnih resursa?
Sve ovo vrijeme, više od 25 godina, protkano je različitim pretvaranjima državnog dobra, od privatizacije državnih preduzeća do prodaje državnih resursa, u ruke privatnika i „investitora“…
U Hrvatskoj je bilo značajnih provjera pretvaranja državnog u privatno, kao i provjera funkcionisanja istog, gdje su revizori i pravobranilaštvo našli „neke“ nepravilnosti radi kojih su neslavno završili privatnici od Kutle do Todorića kao i državni premijer Ivo Sanader.
Hrvatska je ušla u Evropsku uniju, i u Šengen i na tom putu je morala proći, potpisati, i primijeniti evropske pravne norme koje podrazumijevaju evropski pravni sistem u kome se kršenja pravnog privrednog sistema pravno sankcionišu.
Da li je „obaranje kvoruma“ u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti u Bosni i Hercegovini, ustvari, strah političkih aktera od ulaska u Evropsku uniju gdje se „polažu računi“ za poslovanje kao i služenje državi?
I u Evropskoj uniji ima nepravilnosti, ali te nepravilnosti evropski pravni sistem uredno prepoznaje, analizira i u slučaju utvrđivanja „lopovluka“ pravno sankcioniše počinioce, u svakom dijelu državnog sistema.
Da li je zatezanje političkih konopaca u državi Bosni i Hercegovini stvaranje ambijenta za opštu pljačku preostalih državnih resursa?
Da li je to način za odvraćanje revizija i kontrola do sada stečenog bogatstva pojedinaca i bližih i daljih njihovih familija razlog da se na sve četiri strane svijeta pošalje poruka da je država Bosna i Hercegovina nefunkcionalna?
Ko god je pravio Ustav Bosne i Hercegovine u članu 2. su zagarantovana sva prava svakog građanina BiH na svakom pedlju Bosne i Hercegovine.
Postojeći ustavnopravni sistem, uz usvajanje onog što Evropa traži za otvaranje pregovora za ulazak u Evropsku uniju, je trenutno sasvim uredu.
Zna to Evropska unija.
Skoro svi građani Bosne i Hercegovine u Bosni i Hercegovini i u bh. dijaspori znaju da je Bosni i Hercegovini mjesto u EU.
Zašto to političari u BiH ne žele da omoguće je vrlo indikativno pitanje?
S.E.
