Dah promjena zahvata Jugoslaviju

Na susretima predsjednika jugoslovenskih republika Alija Izetbegović se zalaže za cjelovitu građansku republiku Bosnu i Hercegovinu, ni islamsku ni socijalističku, bilo da takva zajednica ostane u jugoslovenskoj federaciji ili iz nje izađe.

Dah promjena se počeo osjećati u drugoj polovini 1980-ih prošlog stoljeća kada se čuju sve glasniji zahtjevi za uvođenje višepartijskog sistema i kada se traži samostalnost jugoslovenskih republika. Nosioci ovih aktivnosti su opozicioni lideri, koji su nekada u doba tvrdog socijalizma bili internirani, zatvarani i sklonjeni iz političkog života. Parola sročena u agitpropovskim kancelarijama Saveza komunista Jugoslavije "I poslije Tita - Tito!" bila je zapravo posljednji krik očajnika. Vidjelo se da Jugoslavija polako tone i da joj se približava neminovna smrt.

Na parlamentarnim izborima održanim krajem 1990-ih godina prošlog vijeka u svim jugoslovenskim republikama, izuzev Srbije i Crne Gore, pobijedile su nacionalističke stranke koje su otvoreno zagovarale podjelu SFRJ. Nakon kratkotrajnog rata u Sloveniji između JNA i Teritorijalne odbrane Slovenije, rat se prelio u Hrvatsku, u kojoj su Srbi željeli anektirati najveći dio zemlje i pripojiti ga krnjoj Jugoslaviji. U toj državi ratovali su s jedne strane vojska novoformirane države Hrvatske i Srbi, koji su imali oružje i logističku podršku JNA, koja se u novom ratu svrstala uz manjinske hrvatske Srbe.

U Bosni i Hercegovini situacija je bila najgora jer je ova jugoslovenska republika bila najviše izmiješana. U njoj su, pored Srba i Hrvata, živjeli Muslimani, kao najbrojnija etnička grupa, koji će u ratu promijeniti ime u Bošnjaci.

Na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini održanim 18. novembra 1990. vlast osvajaju nacionalne partije, koje sebi uzimaju pravo ekskluzivnog predstavljanja naroda. Kod Srba to je bila Srpska demokratska stranka (SDS), kod Hrvata Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), a kod muslimana Stranka demokratske akcije Bosne i Hercegovine (SDA). To je vrijeme nacionalističke euforije kod sva tri naroda. Cijela država je bila u previranju. Niko nije zadovoljan i svi traže da se redefiniraju odnosi u Jugoslaviji. Svi imaju svoje razloge od kojih se nijedan ne podudara. Beograd se zalaže za jačanje unitarističkog koncepta zajednice, dok u Ljubljani i Zagrebu traže popuštanje, a sve glasnije se čuju zahtjevi za nezavisnost Bosne i Hercegovine, koja je u političkim odnosima posebno ranjiva s obzirom na složenu međunacionalnu situaciju i još se ne opredjeljuje.

U prvo vrijeme Alija Izetbegović je za ostajanje Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji, dakako pod uslovom da dođe do demokratizacije odnosa u njoj.

Na susretima predsjednika jugoslovenskih republika Alija Izetbegović se zalaže za cjelovitu građansku republiku Bosnu i Hercegovinu, ni islamsku ni socijalističku, bilo da takva zajednica ostane u jugoslovenskoj federaciji ili iz nje izađe. Pokušaji da se spase Jugoslavija pregovorima predsjednika republika početkom 1991. nije urodio plodom zbog dijametralno različitih pogleda, ali i zbog karaktera srbijanskog i hrvatskog predsjednika Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana.

U prvo vrijeme Alija Izetbegović je za ostajanje Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji, dakako pod uslovom da dođe do demokratizacije odnosa u njoj. Izetbegović mi je kasnije pričao da je bio na emotivan način vezan za Jugoslaviju, a kao musliman je Mustafa Kemal Ataturk postao prvi predsjednik Turske. Tokom vladavine do smrti 1938. proveo je radikalne reforme u zemlji približivši Tursku Evropi. Ukinuo kalifat, a umjesto arapskog pisma uveo je latinicu. osjećao da nam njeno razbijanje ne odgovara. Muslimani su pretežno živjeli u BIH, ali ih je bilo iu Srbiji, Crnoj Gori, na Kosovu, u Makedoniji, Hrvatskoj i Sloveniji. Razbijanjem Jugoslavije, procjenjivao je, došlo bi do usitnjavanja i parcijalizacije muslimanskog tkiva. U međuvremenu, Alija Izetbegović saznaje za tajni susret Miloševića i Tuđmana u pograničnom lovištu Karađorđevo (kod Bačke Topole) u martu 1991. gdje je donijeta odluka o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. O tajnom dogovoru meni je direktno ispričao posljednji jugoslovenski premijer Ante Marković i to sam zabilježio u mojoj knjizi "Sjećanja na Aliju Izetbegovića".

"Alija Izetbegović stavio mi je na raspolaganje snimke presretnutih razgovora Miloševića i Karadžića o naoružavanju bosanskih Srba preko JNA, u okviru tzv. plana Ram. Te činjenice iznio sam na sjednici SIVA, ali je admiral Stane Brovet tvrdio da JNA nema ništa s tim."

Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica u BIH bile su proksiji, produžene ruke njihovih matica u Srbiji i Hrvatskoj. Srpsku demokratsku stranku je predvodio Radovan Karadžić, koji je danas zatvorenik Haškog tribunala osuđen za genocid. On je čvrsto bio na Miloševićevom kursu stvaranja takozvane krnje Jugoslavije. U tu državu oni su željeli inkorporirati uz Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Počelo je grubo i otvoreno miješanje u unutrašnje odnose BIH. Izetbegoviću je bilo savršeno jasno da sudbinu BIH odreduju više srpsko-muslimanski nego srpsko-hrvatski odnosi zbog brojnosti stanovništva.

Slobodan Milošević je ponudio Aliji Izetbegoviću da upravo on bude prvi predsjednik takve krnje Jugoslavije, naravno pod uslovom da BIH ostane u njenom sastavu, što je predsjednik odlučno odbio. Iznerviran ovakvim stavom bh. muslimana, Karadžić, lider SDS-A, prijeti muslimanima eksplicitno na zasjedanju Skupštine BIH 17. 10. 1991. i nagovještava da postoji vojni plan njihovog uništenja. Karadžić kaže:

"Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, možda, u nestanak. Muslimanski narod neće moći da se odbrani ako bude ratovao."

Alija Izetbegović replicira mu odmah riječima:

"Njegov način izlaganja, njegove poruke, možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju, kakvu hoće gospodin Karadžić, više niko neće, osim, možda, srpskog naroda", zaključio je Izetbegović, a na Prvom kongresu SDA završava svoj govor riječima: "Velikim bogom se kunemo da robovi biti nećemo".

Tome daje jasan odgovor pred dilemom da li pognuti glavu ili ostati uspravan.

Na referendumu održanom 29. februara i 1. marta, 62 posto Bošnjaka i Hrvata se opredjeljuje da želi nezavisnu suverenu Bosnu i Hercegovinu, dok Srbi bojkotuju referendum, a u jednoj opštini u kojoj drže vlast i silom ga sprečavaju.

Navršilo se 100 godina od rođenja prvog predsjednika BIH Alije Izetbegovića. On je obilježio XX stoljeće, pa je već i zbog toga spisateljski poduhvat težak. O njegovom djelu napisao sam mnogo knjiga, članaka za međunarodne i domaće časopise, govorio na mnogim mjestima u zemlji i svijetu kao simbolu bh. borbe za nezavisnost. Napokon, svjedočiti o historijskoj veličini jednog mislioca kojem si bio savjetnik i prvi saradnik u Predsjedništvu BIH, vodi u opasnost da napišeš sladunjavu lirsku priču koja može biti pitka za čitatelje ali koja ne služi historijskoj istini. Bit će i onih koji će kazati da nije dovoljno napisano o prvom predsjedniku BIH. I nije. Ali, to je i nemoguće u ovakvom formatu. Preporučio bih, stoga, moje, kao i knjige drugih autora koje detaljno pišu o njegovom djelu.

Odlučio sam, kao i uvijek, da istina bude moja priča. Njegov život nije bio nimalo lagan. On je bio pozitivna historijska ličnost, ali za pravilno vrednovanje njegovog djela to nije dovoljno. Neki koji su govorili veoma nadahnuto o njemu na kraju su izmijenili svoju priču. Zato ovo nije pripovijest samo o dobru i ljudskom poštenju Alije Izetbegovića već je to priča o ljudskim htijenjima. Ovo je pripovijest o čovjeku kojemu je prst sudbine dodijelio ulogu velikog formata i to ne samo u decenijskom predvođenju Predsjedništva BiH već u njegovom 60-godišnjem radu. Ali i pored uloženog napora, on nije uvijek shvaćen na najbolji način. Sigurno da u 23 nastavka nije napisano sve o njemu, ali u ovim redovima satkani su njegova mudrost, plemenitost, hrabrost, kao i druge vrline jednog velikog čovjeka.

(Foto: Reuters)