Danas je 6. februar. Za mnoge, samo još jedan hladni petak u Sarajevu. Ali na tramvajskom stajalištu kod Tehničke škole, preko puta Ambasade Sjedinjenih Američkih Država, tamo gdje se gradska buka siječe s tišinom sjećanja, sat je stao prije osamnaest godina. Na tom mjestu, u prepunom tramvaju, pod svjetlima grada koji je trebao biti njegov dom i zaštita, ugašen je život šesnaestogodišnjeg Denisa Mrnjavca.
Imao je samo 16 godina, jedan mjesec i 14 dana. Imao je planove, školske brige i mladost koja je tek trebala da procvjeta. Danas, umjesto čovjeka u najboljim godinama, imamo samo fotografiju, cvijeće na pločniku i bol majke Ane koja već skoro dvije decenije neumorno kuca na vrata savjesti jednog društva.
Denis nije stradao u nekom mračnom prolazu, sam i sakriven. Stradao je pred očima svih nas, u javnom prostoru, brutalno napadnut nožem i pesnicama bez ikakvog povoda. Njegova smrt postala je prelomna tačka, trenutak kada je Sarajevo reklo "dosta", ali i trenutak koji nas, osamnaest godina kasnije, bolno podsjeća koliko smo malo uradili.
"Nasilje nema naciju ni vjeru, ono ostavlja samo krv i patnju", riječi su njegove majke koje i danas odjekuju.
Denisovo ime postalo je sinonim za borbu protiv vršnjačkog nasilja, ali ta borba, čini se, još uvijek nema svog pobjednika.
Dok je danas u 11 sati polaženo cvijeće. Nnemoguće je ne primijetiti prazninu. Ni nakon osamnaest godina, Sarajevo nema spomen-obilježje posvećeno Denisu i svoj djeci stradaloj u poslijeratnom nasilju. Inicijative su postojale, obećanja su se nizala, ali kamen sjećanja još uvijek nije postavljen.
Majka Ana upozorava na poraznu istinu: reagujemo samo kada se dogodi tragedija. Tada se pišu strategije, održavaju sjednice i daju izjave, a čim se crna hronika ohladi, sistem ponovo tone u letargiju. A nasilje? Ono nije nestalo. Ono se preselilo u nove forme, nove brojeve i nova lica koja čekaju da nas "trgnu" iz svakodnevice.
Ubice su odslužile svoje kazne, ali kazna porodice Mrnjavac nema kraj. Denisov odlazak je trajna opomena da šutnja ubija jednako kao i nož. Svaki put kada okrenemo glavu od nasilja u tramvaju, u školi ili na ulici, mi iznova gubimo Denisa.
Danas, dok budete prolazili pored stajališta "Tehnička škola", zastanite na trenutak. Pogledajte tu fotografiju dječaka s blagim osmijehom. On nam ne traži mnogo, samo da ne dopustimo da zaborav postane saučesnik. Jer, kako reče njegova majka, svaki izgubljeni mladi život poraz je svih nas.
(Foto: A. Saletović)
