Ispovijest Sanje Sabljov iz Pančeva (Srbija) snažno je odjeknula u javnosti nakon što je odlučila progovoriti o godinama nasilja koje je, kako tvrdi, trpjela u porodičnom okruženju. Opisujući taj period života, navela je da je bila uvjerena kako izlaza nema. Nakon zlostavljanja koje pripisuje bivšem partneru, ostala je i bez starateljstva nad jednim djetetom.
Prema njenom svjedočenju, problemi su eskalirali još 2011. godine, kada je njen tadašnji suprug sve češće dolazio kući pod utjecajem alkohola, a fizički napadi postali su učestali.
Kada više nisam mogla izdržati, obratila sam se Centru za socijalni rad, anonimno, jer nisam željela da on sazna, ali su ga oni odmah obavijestili – ispričala je Sanja za Glas javnosti.
Nakon tog koraka, situacija se, kako tvrdi, dodatno pogoršala. Suprug joj je zamjerao prijavu, dok je institucionalna podrška, prema njenim riječima, potpuno izostala.
Tek poslije brojnih obraćanja Centru za socijalni rad ponuđen joj je alternativni smještaj. Međutim, umjesto sigurnosti, taj prostor je, kako navodi, donio nove traume i još teže okolnosti.
Dodijeljena joj je mala garsonijera u Pančevu, zamišljena kao privremeno utočište, ali su problemi ubrzo postali nepodnošljivi zbog ponašanja komšija. Sanja tvrdi da je bila izložena konstantnom maltretiranju.
Kada bih izašla iz stana da prostrem veš ili odem do prodavnice, oni bi zaključavali vrata i ne bi mi dali da uđem. Ispred vrata su mi ostavljali izmet i smeće. Govorili su mi da tu nije mjesto ženi s kopiladima – rekla je Sanja.
Kulminacija problema u tom smještaju dogodila se kada je stan u kojem je boravila s djecom zapaljen. Iako, kako tvrdi, s tim nije imala nikakve veze, odgovornost je prebačena na nju, što je rezultiralo policijskim istragama i njenim prinudnim odlaskom iz zgrade. Zbog svega toga, vratila se suprugu.
„Nisam bila jedina žrtva“
Sanja ističe da nasilje nije bilo usmjereno isključivo prema njoj. Kako je ispričala, zlostavljanje su trpjeli i članovi partnerove porodice, posebno njegova nana i djed, koji su pokušavali stati u njenu zaštitu.
Cijela porodica je bila ugrožena, nisam samo ja bila žrtva, ponekad je to bio i njegov otac – kaže ona.
Posebno bolnim smatra činjenicu da, uprkos brojnim apelima, nije dobila institucionalnu zaštitu.
Smatram da je moj muž tada bio u saradnji sa socijalnim radnicima. Svaki laik može da se malo udubi u predmete i shvati da tu nisu „čista posla“.
Naglašava da socijalni radnici koji su im bili dodijeljeni nisu preduzeli konkretne korake kako bi je zaštitili, čak ni u trenucima kada je njen život bio direktno ugrožen.
Došao je kući u teškom alkoholiziranom stanju i udario me preko usta. Djeca i ja smo pokušavali zaspati i ne reagovati, jer smo na maltretiranje već bili navikli. Međutim, vratio se s kuhinjskim nožem i počeo me ubadati kao u jastuk. Krv je bila svuda, djeca su vrištala.
Pokušala su me zaštititi, a on je šutnuo sina koji je vikao: „Nemoj da je ubiješ, mama mi je sve“ – ispričala je Sanja.
Spas je došao u posljednjem trenutku, kada je jedno od djece pozvalo njenog svekra uz vapaj: „Dođi brzo, tata kolje mamu“. On je, prema Sanjinim riječima, uspio oteti nož napadaču i spriječiti tragediju. Kako tvrdi, još jedan ubod bio bi koban.
Sve mi je bilo jasno kada sam vidjela da niko nije reagovao na prijetnje koje mi je upućivao pred njima. Dok smo bili u istoj prostoriji, rekao mi je da više ne može izdržati i da će me ubiti – zaključila je Sanja.
