Dok se građani bh. entiteta RS bore s inflacijom, nezaposlenošću, porastom cijena i urušenim povjerenjem u institucije, predsjednik tog entiteta Milorad Dodik, ujedno i optuženi pred državnim pravosuđem koje pokušava sistemski izbjegavati, odlučuje da iz "svog" budžeta izdvoji skoro 150.000 KM za – izradu odlikovanja.
Ugovor za ovu nabavku, kako u svom tekstu navodi Faktor, ponovo je dodijeljen banjalučkoj firmi ‘Sparta Armour’, koja već godinama „odlikuje“ vlastitim kontinuitetom u dobijanju istog posla. Iako se izrada odlikovanja simbolično vezuje uz priznanja i vrijednosti koje država njeguje, u slučaju RS riječ je sve više o dekorativnoj fasadi iza koje se skriva sve dublje urušavanje javnog morala i odgovornosti.
Za izradu odlikovanja Dodik izdvaja 120.500 KM, što je više nego prošle godine. Pored toga, u istom paketu luksuza planirano je i 23.400 KM za cvijeće, 83.000 KM za gume i pranje automobila, te 23.000 KM za štampu. Uporedo s tim, za avio karte – koje bi, logično, trebale biti važan alat za službene aktivnosti i međunarodne obaveze – planirano je tek 57.000 KM, gotovo trostruko manje nego za ukrasne medalje.
U 2023. godini, prema dostupnim podacima, jedan račun u restoranu iznosio je čak 10.000 KM. Ove godine, iznos za ugostiteljske usluge je skoro utrostručen. Ako su to „protokolarne obaveze“, postavlja se pitanje – čije se to tačno zasluge toliko slave na račun naroda?
Odlikovanja koja Dodik naručuje simboliziraju priznanje, čast i doprinos zajednici. No u entitetu gdje su politički protivnici targetirani, novinari proglašavani neprijateljima, a pravosuđe sistematski opstruisano – čime se tačno bave oni koji ta odlikovanja primaju? Koliko vrijedi priznanje iz ruku čovjeka koji ne priznaje ni vlast države kojoj formalno pripada?
Sjaj lažnog prestiža
Nimalo manje važno, Milorad Dodik je optuženi pred Sudom BiH, a već mjesecima odbija da se pojavi na ročištima, nazivajući sud i tužilaštvo „nelegalnim“. I dok ignorira institucije, pravi paradržavne poteze i nastavlja politički separatizam, njegovi službeni rashodi sve više liče na režimsko razbacivanje.
Pitanje koje se nameće nije samo kako se novac troši, već za koga. Je li ovo administracija koja odgovara građanima, ili sistem koji nagrađuje lojalnost i poslušnost dok entitet klizi u finansijsku i demokratsku izolaciju?
Dodikova politika se sve više oslanja na simboliku i spektakl, dok realni problemi građana ostaju na marginama. Trošenje stotina hiljada maraka na odlikovanja, cvijeće i gume za vozila šalje jasnu poruku – vlast se uređuje za sebe, ne za one koji je biraju. Iza sjaja medalja i svježe opranih limuzina, krije se sistem kojem je važniji utisak od suštine, a odlikovanje – važnije od odgovornosti.
