Ova fluidnost u kombinaciji s uvjerenjem da kontrolom medija prestaje svaka odgovornost za izgovorenu riječ, ključni je recept po kojem autokratski režimi opstaju na vlasti. U Bosni i Hercegovini najglasniji primjer takve politike je Milorad Dodik, koji se već drugu deceniju, često bahatim i neciviliziranim rječnikom, suprotstavlja svima koji mu se ne pokoravaju.
Ovakva agresivnost, uz potpunu kontrolu medija koji su nespremni ili nezainteresovani razotkriti potpuni nedostatak dosljednosti i istine, rađa strah. Direktan rezultat tog straha je učvršćivanje vlasti, što sa sobom nosi privilegije za pažljivo odabrane, lojalne pojedince. S druge strane, oni koji se usude suprotstaviti mogu očekivati salvu uvreda, a u posljednje vrijeme i fizičko nasilje usmjereno prema njima ili njihovoj imovini, čime se zastrašuju i drugi koji bi možda pomislili da se trebaju usprotiviti.
Ipak, iza ove buke i prijetnji često se krije prozaičan motiv: preuzimanje potpune kontrole nad svim finansijskim tokovima i profitabilnim poslovima. Dovoljno je sjetiti se kompanije "Prointer" i Igora Dodika, koji su preuzeli rad nad softverskim rješenjima za sve ključne budžetske institucije.
Posljednji primjer je svjesno izgubljeni spor za "Viaduct", zbog kojeg je dug od dva miliona KM premašio 100 miliona KM, što predstavlja pažljivo osmišljeno otimanje ozbiljnih budžetskih sredstava iz RS-a.

Brojni su filmovi, književna djela i doktorske teze iz psihologije često povezivale neutaživu potrebu za proizvodnjom straha s vlastitim kukavičlukom, pri čemu se takva vanjska agresivnost povezivala s brojnim unutrašnjim strahovima i nesigurnostima. Uz nešto detaljniju analizu pravnih posljedica političkih poteza Milorada Dodika, a na koje je veoma lucidno ukazao tokom svog gostovanja na Hayatu viši asistent na Pravnom fakultetu UNSA-e Harun Išerić, čini se da i u ovom slučaju praksa potvrđuje navedeno pravilo.
Naime, uz svu galamu, prijetnje, agresivnost i stvaranje izuzetne atmosfere nespokoja među stanovništvom kako RS-a, tako i cijele Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik svjesno zastaje u onim trenucima kada njegove verbalne vratolomije trebaju prijeći u realizaciju.
Tako se, naprimjer, već prepoznaje način prekidanja ''kapitalnih'' poteza koji bi istinski mogli ugroziti ustavni poredak Bosne i Hercegovine i uputiti RS na put bez povratka. Jasan i već poznat primjer je objava svih odluka visokog predstavnika u ''Službenom glasniku'' usprkos Dodikovom javnom tretiranju Christiana Schmidta kao ''turiste iz Njemačke'' i temi razgovora s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Drugi, koji dokazuje ozbiljnost ovog perfidnog Dodikovog kukavičluka, jasno se može detektovati iz analize Haruna Išerića, koji kaže:

''Trenutno je pred Ustavnim sudom RS-a procedura osporavanja Zakona o izmjenama Zakona o građanskoj inicijativi i referendumu zbog toga što taj zakon nije propisao multietničku strukturu takozvane referendumske komisije. Sada treba primijetiti i sličnu situaciju kao kod Zakona o zaštiti ustavnopravnog poretka RS-a. I taj je zakon, uvjetno rečeno, 'pao' na proceduri zaštite vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda jer nije propisao etničku strukturu Ureda specijalnog tužioca i specijalnog suda. Sada imamo situaciju, ponovo, pravne praznine i u ovom drugom slučaju, gdje je očigledno jer zakon nije propisao etničku strukturu referendumske komisije. Dakle, već se vidi uzorak ponašanja da ni vlasti RS-a ne žele da ovi zakoni stupe na snagu. Naprimjer, Zakon o zaštiti ustavnog poretka, nakon što je, da kolokvijalno kažem 'pao', Vlada NIJE uputila novi zakon niti je NSRS usvojio novi zakon s tom jednom, da kažemo, tehničkom korekcijom, koja bi propisala etnički sastav tužilaštva i suda. Dakle, ne postoji politička volja da se taj zakon donese. Mislim da će biti slična sudbina i sa Zakonom o izmjeni Zakona o referendumu i građanskoj inicijativi, a samim tim i referendumom na kojem se građani trebaju izjasniti o jednoj presudi koja je izrečena građaninu BiH, Miloradu Dodiku. Dakle, čini se da NSRS ne želi da donosi zakone koji uređuju društvo i njegova pravila, nego je u funkciji donošenja zakona koji nemaju nikakve pravne učinke, već su u službi kreiranja pravnog i socijalnog haosa u Bosni i Hercegovini'', precizno detektuje Išerić.
Dakle, fokusirana i temeljita analiza događaja koji imaju veliku kakofoniju i glasne povike u izjavama krivično presuđenog Milorada Dodika tek je nastavak čuvene rečenice za genocid osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića o potrebi ''razvlačenja pameti''.
Nažalost, zbog raznih ''Viaducta'', to razvlačenje pameti drži veliki broj stanovnika ove lijepe zemlje u nesigurnosti i neizvjesnosti iako se radi tek o glasnoj ublehi za ispunjenje nezajažljivih finansijskih potreba. Potrebno je konačno prepoznati domete ovog Dodikovog perfidnog kukavičluka i odlučnom, jasnom, pravnom i institucionalnom reakcijom slomiti strah u komunikaciji s njim i pred njim.
Vrijeme je da se utiša ta buka i osigura da Milorad Dodik kao političar bude zapamćen kao osoba koja je zbog različitih kriminalnih aktivnosti dobila zatvorsku kaznu koja se ne može otkupiti. Zato je potrebno nadvladati strah, znajući da je, kako je to nauka i utvrdila, galama samo način odbrane od vlastitog kukavičluka. Dokaz da je to moguće i da sva galama i agresija ima svoj vijek trajanja upravo se vidi u susjednoj Srbiji, gdje je evidentno premošten strah od Vučićevog režima.
Do naših je vlasti koje moraju izaći iz svog kukavičluka i bježanja od donošenja važnih, a ovoj zemlji prijeko potrebnih odluka.