Lijepo je pročitati da su samo za jedan dan u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, tačnije u entitetu Republika Srpska, rođene 34 bebe. Lijepo je, ljudski i prirodno, obradovati se novim životima.
Čestitke roditeljima su iskrene, a želje da ta djeca imaju bolju budućnost od svojih roditelja – neophodne. Ali, kada tu vijest dijeli Milorad Dodik, bjegunac od pravde koji decenijama proizvodi sistemsku nesigurnost, urušava institucije i osiromašuje društvo – onda ona poprima gorki prizvuk licemjerja.
Jer, Dodik nije ni ljekar, ni babica, ni demograf. On je političar koji godinama koristi demografiju za dnevne političke potrebe, dok se u pozadini tih velikih riječi gomilaju poražavajuće statistike.
Prema zvaničnim podacima, od 2002. godine Republika Srpska bilježi negativan prirodni priraštaj. Samo prošle godine, rođeno je 9.227 djece, a umrlo 14.136 ljudi. To je realnost o kojoj Dodik ne piše status.
U istom periodu, broj učenika u osnovnim školama smanjen je za 11.730, a broj prvačića pao za čak 1.600. Nestaju razredi, gase se škole, a sela ostaju bez djece. Umjesto strategije i konkretnih mjera, javnosti se nudi – status o "lijepom danu". Kao da je demografija pitanje lijepih riječi, a ne duboko sistemskog problema.
Za razliku od Dodika, Jelena Trivić stvari naziva pravim imenom: ako se vlast hvali kada isplati penzije – što bi trebalo da bude minimum, a ne uspjeh – onda mora i da preuzme odgovornost za poraznu demografsku sliku.
Za 400 miliona narodnog novca izgubljenog u propale tri banke niko nije kriv; niko nije kriv ni za Vijadukt; niko nije kriv ni za 55 bačenih miliona na tenisku rupu u centru Banje Luke“, podsjeća Trivić, dodajući da niko ne odgovara ni za kolaps elektroenergetskog sektora, ni za korupciju u Šumama RS.
I to je srž problema: u društvu bez odgovornosti nema ni budućnosti. Bebe koje se danas rađaju, ako ostanu ovdje, odrastat će u entitetu u kojem su obrazovanje, zdravstvo, privreda i institucije sistematski urušavane. U zemlji gdje su javni resursi pretvoreni u privatni plijen, a kritička riječ sankcionisana. Gdje se slave "lijepi dani", a prešućuju crne statistike.
Dakle, da – treba se radovati rođenju svakog djeteta. Ali ne treba zaboraviti: ako želimo da ta djeca zaista imaju budućnost u ovoj zemlji, potrebne su reforme, a ne statusi. Potrebni su odgovorni ljudi na vlasti, a ne bjegunci od pravosuđa koji se kriju iza zastava i manipulativne retorike.
Jer, demografija nije emocija. To je ogledalo – i ono trenutno pokazuje prazne učionice, ugašena sela i autobuse puni mladih na putu ka izlazu iz zemlje.
