Dokumentarni film 'Dom' u Veneciji: Intimna priča o izgubljenom djetinjstvu i potrazi za identitetom

Dokumentarni film ‘Dom’, priča o sudbini djece iz Doma Bjelave koja su tokom opsade Sarajeva 1992. godine evakuisana u Italiju, o identitetu i pomirenju s prošlošću, otvorio je ovogodišnje Venecijanske noći u okviru prestižnog programa Dani autora na 82. Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji.

‘Glavna poruka ovog filma je ustvari pitanje šta je identitet i koliko je on jak i šta je u stvari dom’, kazala je za Anadolu Ivana Cvetković Bajrović, jedna od koproducenata italijansko-bosanskohercegovačkog filma.

U debitantskom dokumentarnom radu reditelja Massimiliana Battistelle kombinovane su arhivske snimke i dokumentarni kadrovi iz stvarnog života Mirele Hodo, jedne od 66 djece koja su iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja na Bjelavama evakuisana u Italiju.

Ono što je trebalo biti privremeni boravak pretvorilo se u više od tri decenije života u Italiji, gdje četrdesetogodišnja Mirela danas živi sa svojim partnerom i dvoje djece.

Film oživljava Mirelin unutrašnji dijalog tokom njenog emotivnog putovanja u prošlost i potrage za svojim stvarnim identitetom.

‘Dom’ donosi snažnu priču o pomirenju s prošlošću i traženju smisla u složenom identitetu. Film ne samo da prati Mirelin lični put, već pretvara njenu individualnu memoriju u kolektivnu svijest o djeci koja su preživjela rat i raseljavanje, te nudi svojevrsnu terapiju za preživljenu traumu.

Battistelli je film započeo kao projekat prije 2,5 godine sa namjerom da istraži tematiku majčinstva, pogotovo izgubljenog majčinstva. U projekat je krenuo sa idejom da radi ne dokumentarni nego igrani film.

‘Međutim, u svom istraživanju naišao je na priče o djeci koji su iz doma Bjelave i Sarajeva evakuisani 1992. godine u Italiju, iz bezbjednosnih razloga. I jako ga je zaintrigirala čitava ta priča, i kroz istraživanje je naišao na glavnu protagonistkinju filma koji je, u konačnici, snimljen pod imenom 'Dom', koja se zove Mirela Hodo, bila je jedna od te djece, a tada je imala 10 godina, kada je iz Sarajeva prebačena sa još 66 djece’, kazala je Cvetković Bajrović za AA.

Ono što je, navela je, trebalo da bude privremeni boravak te djece, za nju se pretvorilo u boravak od 30 godina.

‘Ona se poslije toga nije vratila u Sarajevo, do sada svojih 40 i nešto godina’, pojasnila je navodeći da je nadvladala želja da se baš sada suoči sa prošlošću koja je jako bolna i da pokuša da potraži svoju majku, da se poveže sa svojim prijateljima iz Doma Bjelave, koji su tada - 1992. godine - ostali u Sarajevu.

Mirela je kao dijete imala fizičku smetnju i te 1992. godine bila je prioritet da bude u tom autobusu.

‘U filmu se vidi jednostavno taj osjećaj krivice, ali ustvari čitav film koji je urađen u jedan jako lijep umjetnički način, koji koristi vrlo rijetke i zanimljive arhivske snimke iz tog perioda i iz Italije i Sarajeva, ustvari govori o tome šta je, koliko je važan identitet svima nama i šta ustvari znači ta riječ - dom’, poručila je Cvetković Bajrović navodeći da ‘dom može značiti svašta i mišljenja je da je to ustvari glavna tema ovog filma.’

Film je dobio pozitivne kritike u Veneciji, a Cvetković Bajrović je kazala da su od onih koji su pogledali film mogli da čuju da je ‘zaista uspio da kroz vrlo individualnu intimnu priču ispriča vrlo univerzalnu istinu o tome šta znači imati ranjeno djetinjstvo tokom ratnih sukoba, što je vrlo aktuelno u današnjem vremenu, kao i to šta znači biti žena u takvim okolnostima, šta znači imati jak osjećaj identiteta i za njega se boriti, te se pokušati suočiti sa bolnom prošlošću’.

‘Film je vrlo zanimljiv zbog toga što nije tipičan dokumentarac. Vrlo često ljudi koji ga gledaju čak pomisle u momentima da se radi o igranom filmu, zato što je način na koji je urađen atipičan za jedan dokumentarni film i zato što on nekako teče više kao igrani film i vrlo je gledljiv. I to korištenje arhivskih snimaka, kao i originalne muzike, je takođe nešto za što smo dobili jako puno pozitivnih osvrta, zbog toga što zaista pojačava emotivnu snagu filma, koja nije patetična’, ispričala je.

Dodala je da se za film ne može reći da je previše tužan i težak.

‘Čak dosta gledalaca smatra da iako na neki način film nema sretan kraj u tipičnom smislu, da je on u stvari vrlo pozitivan i da se vrlo pozitivno završava, zbog toga što podvlači upravo ono što sam rekla, da 'dom' može značiti svašta, jer ustvari samo treba pronaći šta tebi, šta nekoj osobi znači ta riječ 'dom'‘, dodala je Cvetković Bajrović.

Film ‘Dom’ premijerno je prikazan u Veneciji 28. augusta, uz dodatnu projekciju 29. augusta. Obje večeri za zvanice i ekipu filma organizovan je koncert Nedima Zlatara, kompozitora originalne muzike za film.

Kantonalna javna ustanova Dom za djecu bez roditeljskog staranja osnovana je 1900. godine. Dom se nalazio na više lokacija u gradu Sarajevu, da bi nakon Drugog svjetskog rata ostao samo na jednoj lokaciji na Bjelavama, gdje se Dom i danas nalazi. Dugi niz godina Dom je mijenjao nazive, a od 1997. je J.U. Dječiji dom Bjelave.

Djelatnost ovog Doma odnosi se prije svega na pružanje usluga cjelokupnog zbrinjavanja, odgoja, školovanja, zdravstvene zaštite djece bez roditeljskog staranja i djece čiji je razvoj ometan porodičnim prilikama, kao i prihvat trudnica i prvorotkinja sa djecom do šest mjeseci starosti.

Korisnici usluga Doma su djeca do navršenih 18 godina života, na prijedlog Centra za socijalni rad, Dom prima i djecu kojoj je potrebno obezbijediti završetak započetog školovanja.