Prva gimnazija u Zenici obilježila je 80 godina postojanja i rada svečanom akademijom koja je upriličena u Bosanskom narodnom pozorištu. Akademiji su prisustvovali bivši i sadašnji učenici te profesori ove škole, kao i brojni gosti iz javnog života i Zeničko-dobojskog kantona.
Prisutnima se obratio nekadašnji učenik dr. Mirza Pojskić, a danas ugledni neurohirurg Univerzitetske klinike Marburg u Njemačkoj.
Stojeći danas ovdje, na 80. godišnjici naše škole, sjetim se riječi Plutarha: "Um nije posuda koju treba napuniti, već vatra koju treba zapaliti". Ako postoji mjesto u Zenici na kojem se ta vatra palila generacijama, onda je to Prva gimnazija. Prva gimnazija Zenica nikada nije bila samo obrazovna ustanova. Ona je bila i ostala temelj znanja i kulture, intelektualni stub našega grada, nastalog na željezu, uglju i dimnjacima i teškoj industriji. U takvom okruženju radničke klase, Gimnazija je uspjela stvoriti nešto izvanredno: intelektualnu elitu, u najplemenitijem značenju te riječi – kazao je Pojskić na početku izlaganja.
Kao što se čelik izlijeva u kalup i oblikuje vatrom, nastavio je Pojskić, tako je i ova škola kovala generacije mladih ljudi čija su znanja, radne navike i karakter oblikovali Zenicu, Bosnu i Hercegovinu i naše društvo u cjelini.
Iz ovih klupa potekli su ljudi koji su: pomogli razvoju našeg grada i države, branili Bosnu i Hercegovinu tokom genocidne agresije 1990-ih, vodili poslijeratni oporavak, osnovali i jačali Univerzitet u našem gradu i ostavili trag kao umjetnici, naučnici, ljekari, inženjeri, profesori i stručnjaci - ovdje i širom svijeta. Kada pomislim na sva ta imena, iskreno sam počašćen i dirnut što sam danas pozvan da govorim među tolikim velikim ženama i muškarcima koji su ovdje sjedili prije nas - nastavio je.
Potom se osvrnuo na niz razloga koji ovu školu čine posebnom, ističući njen jedinstveni pristup obrazovanju, posvećenost učenicima te uspjehe koje ostvaruje na različitim područjima.
Ona, kako kaže, nije učila samo činjenice nego zanat: kako učiti, koliko učiti, kako prići problemu i kako ga riješiti.
Seneka je zapisao: "Ljudi, dok podučavaju druge – uče."
I ovdje moram naglasiti nešto važno:
Koliko god ova škola bila velika, još su veći bili naši profesori. Njihova predanost, strpljenje, širina znanja i sposobnost da nas nauče da mislimo - to je ono što je stvorilo generacije uspješnih ljudi. Mi smo danas ovdje, gdje god da živimo i radimo, upravo zahvaljujući njima.
U islamskoj filozofiji postoji izreka: "Ko te poduči jednoj jedinoj riječi, tvoj je učitelj za cijeli život."
A klasični učenjaci govorili su: "Poštuj svoje učitelje kao što poštuješ svoje roditelje - jer roditelji ti daju život, a učitelji ti pokažu kako da ga živiš."
Ovaj odnos poštovanja, zahvalnosti i duhovne povezanosti sa učiteljem duboko je ugrađen u tradiciju našega naroda. I ova Gimnazija je taj odnos njegovala na najbolji mogući način. U neurohirurgiji svakodnevno vidim koliko je mozak savršeno i osjetljivo čudo prirode i Božjeg stvaranja , ali isto tako vidim da se njegov puni potencijal ne oblikuje u operacionoj sali, nego mnogo ranije, u školama poput ove, kod profesora koji su nas naučili kako da mislimo i kako da budemo ljudi. Nijedna ruka nije dovoljno precizna ako um nije dovoljno discipliniran, a tu disciplinu uma duguju generacije nas upravo Prvoj gimnaziji.
Kineski filozof Xun Zi rekao je: "Učenje traje do smrti… Učiti znači biti čovjek."
Naša Gimnazija to je znala davno prije nego što je to moderna pedagogija uspjela objasniti. Istovremeno nas je upozoravala na opasnosti lošeg obrazovanja. Jedan nas veliki državnik i mislilac je rekao: "Obrazovanje može biti i nehumano… ako je jednostrano, indoktrinirano i ako ne uči čovjeka da misli."
Ova škola je, čak i u najtežim vremenima, sačuvala ono najvažnije - slobodu mišljenja i širinu pogleda. I danas, kada naša domovina prolazi kroz političke i ekonomske krize i kada se naš obrazovni i zdravstveni sistem sistematski slabe, Pojskić je istaknuo kako Gimnazija i dalje čuva stražu i ostaje svjetionik vrijednosti koje se ne smiju izgubiti.
Za mene lično, ova škola nosi i porodičnu emociju. Ovdje su išli moji roditelji, moja sestra, moj dajdža, moj amidža, moja tetka, moje rodice i rođaci. I nadam se da će i sljedeća generacija moje porodice, koja živi u Zenici, nastaviti ovaj put. Gimnazija je prekretnica u životu. Mjesto gdje nastaju prijateljstva za cijeli život, gdje prvi put otkrivamo ko smo, gdje prvi put volimo i patimo, i gdje, gotovo neprimjetno, postajemo ljudi kakvi ćemo jednog dana biti.
Pravu vrijednost tih godina shvatimo tek kasnije. Teške dane, stres, ispite zaboravimo, ali lekcije ostanu. Život nas odvede na različite strane, ali jedan identitet ostaje isti: mi smo, i zauvijek ćemo biti, gimnazijalci i gimnazijalke.
U trenucima teškoće, neizvjesnosti ili umora, ja se uvijek sjetim jedne slike: sive zgrade na bulevaru Ezhera Arnautovića. I onoga što me naučila: da je obrazovanje bez razmišljanja beskorisno, i da bez ljudskosti, bez pristojnosti i karaktera – sve znanje postaje bezvrijedno.
C.S. Lewis je to rekao jednostavno: "Obrazovanje bez vrijednosti samo stvara pametnijeg đavola."
Na kraju, dopustite mi da završim riječima Hasana Kafije Pruščaka: "Strpljenje je oružje pobjede. To je jedina formula uspjeha, i čak i to sam naučio u gimnaziji. Neka i narednih osamdeset i narednih osamsto godina Prve gimnazije Zenica bude jednako svijetlo, i neka vatra koju ova škola pali, nikada ne ugasne - zaključio je.
Podsjetimo, sedmica obilježavanja 80 godina postojanja škole počela je otvaranjem dvije izložbe u školskoj biblioteci i čitaonici pod nazivom "Biblioteka - čuvar kulturne memorije škole" i "Poruke iz prošlosti - izložba lista Mostovi mladosti".
Pored toga, upriličen je i Dan učeničkih talenata te radionica izrade čestitki za rođendan škole, a poseban segment obilježavanja činile su poruke bivših učenika koji su ostvarili zapažene uspjehe u različitim sferama društvenog života.
