Dvije doktorske titule, desetine nagrada: Pročitajte priču Bosanke koja osvaja svijet nauke!

Lemana Spahić je jedna od rijetkih naučnica iz Bosne i Hercegovine koja se može pohvaliti s dva doktorata, stečena u zemlji i inostranstvu. Tokom svoje karijere objavila je više od pedeset naučnih radova u međunarodnim časopisima, zbornicima i stručnim publikacijama.

Na Internacionalnom Burch univerzitetu (IBU) prošle godine je odbranila doktorsku disertaciju posvećenu primjeni vještačke inteligencije u analizi ultrazvučnih snimaka i prepoznavanju fetalnih poremećaja. Paralelno s tim, kao stipendistica renomiranog evropskog projekta 'Marie Sklodowska Curie Decode ITN', doktorirala je i na Univerzitetu u Kragujevcu, gdje je istraživala višeskalno modeliranje razvoja aterosklerotskih plakova pomoću agentno zasnovanih modela.

Njena naučna postignuća prepoznata su i nagrađena 2019. godine osvojila je priznanje za najbolji naučno-istraživački rad na Međunarodnoj konferenciji medicinskih i bioloških inženjera BiH (CMBEBiH), dok joj je prošle godine IMEKO, međunarodna mjeriteljska konfederacija, dodijelila nagradu za najbolji poster.

Spahić je ranije vodila Odjel za istraživanje i razvoj u laboratoriju CH LAB u Tuzli, te radila kao viša asistentica na Odsjeku za genetiku i bioinženjering na IBU-u. Danas je zaposlena u Institutu Verlab u Sarajevu.

Pored naučnog rada, aktivna je i u profesionalnim udruženjima, obavlja funkciju generalne sekretarke Društva za medicinski i biološki inženjering BiH, a učestvovala je i u međunarodnim projektima standardizacije nadzora nad medicinskim uređajima prema IEEE standardima.

Prije nekoliko dana ponovno ostvarila izuzetan međunarodni uspjeh. Ovog puta, u Rimu je primila Vexillum Giuseppe Sciacca internacionalnu nagradu za biomedicinski inžinjering, jedno od najprestižnijih priznanja u oblasti nauke i istraživanja. Nagrada Vexillium Vexillum Giuseppe Sciacca dodjeljuje se naučnicama i naučnicima čiji međunarodno prepoznat rad obilježava inovaciju i izuzetne doprinose nauci, a mnogi prethodni laureati bili su kandidati i za druge svjetske nagrade.

Članica je uredničkog odbora poznatog naučnog časopisa PlosONE i stalna recenzentica brojnih publikacija iz oblasti biomedicinskog inženjeringa.

U razgovoru za Hayat.ba, Spahić je govorila o svom obrazovnom i naučnom putu, istraživanjima koja je sprovodila tokom oba doktorata, razvoju novih dijagnostičkih metoda u medicini, izazovima s kojima se suočavaju istraživači u biomedicini, te planovima za budućnost u oblasti vještačke inteligencije i genetike.

Najveći izazov za mene, pored naravno samih projekata na doktoratima, bio je odlazak daleko od svega poznatog. Napustila sam porodicu, prijatelje i svoj ustaljeni način rada, i zakoračila u potpuno drugačiji sistem istraživanja i akademske kulture. Iako sam već imala značajno iskustvo u naučnoistraživačkom radu, osjećaj da krećem ispočetka u novom okruženju bio je snažan.

Poseban izazov predstavljalo je to što sam gotovo dvije godine paralelno balansirala između dva doktorata, prvog u BiH i drugog u okviru Marie Sklodowska Curie projekta DECODE, koji me vodio kroz različite države poput Grčke, Italije, Irske, Poljske i Srbije. U tom periodu sam zaista živjela 'život iz kofera'. Stalna putovanja, bilo je perioda kad sam u sedmici letjela po pet puta na različite destinacije. Selidbe iz jedne zemlje u drugu, novi timovi, kulture, jezici i akademska pravila. Svaki prelazak je značio novu prilagodbu, od administrativnih procedura do načina rada u laboratorijama i istraživačkim grupama.

Takav način života zahtijevao je nevjerovatnu organizaciju vremena, mentalnu disciplinu i unutrašnju snagu. Taj period nije bio nimalo lagan, ali upravo ta kombinacija intenzivnog rada i stalnog prilagođavanja me najviše oblikovala. Naučila sam da izađem iz zone komfora, da vjerujem sebi u nepoznatom i da održim fokus i kontinuitet čak i kada tempo i okolnosti diktiraju gotovo nemoguće.

Cilj mog istraživanja bio je da pokažemo kako vještačka inteligencija može pomoći ljekarima da mnogo ranije i preciznije prepoznaju određene neurorazvojne poremećaje kod fetusa. Konkretno, koristili smo napredne algoritme koji analiziraju 3D i 4D ultrazvučne snimke fetusa i otkrivaju obrasce koje je ljudskom oku teško ili gotovo nemoguće uočiti u ranim fazama trudnoće.

To je važan iskorak za prenatalnu medicinu, jer ranija i tačnija dijagnostika znači i više vremena za planiranje adekvatne medicinske njege, savjetovanje roditelja i donošenje ključnih odluka. AI sistemi mogu pomoći ljekarima da smanje rizik od subjektivnih grešaka i da imaju dodatnu potvrdu svojih procjena, što značajno povećava sigurnost i pouzdanost procesa.

Dugoročno, ovakve tehnologije mogu dovesti do manje invazivnih procedura, individualizovanog praćenja trudnoće i većih šansi za zdrav ishod. Ukratko, vještačka inteligencija ne zamjenjuje ljekare, ona im daje dodatni 'par očiju' koji vidi dublje i ranije, što može napraviti veliku razliku u životu jedne bebe i porodice.

Baš sam nedavno na ceremoniji dodjele Vexillum Giuseppe Sciacca nagrade u oblasti bioinžinjeringa u Rimu komentarisala s kolegama kako jedna nagrada zaista može otvoriti mnoga vrata. Nagrada za najbolji naučno-istraživački rad na CMBEBIH konferenciji bila je prelomni trenutak u mojoj karijeri, ne samo zbog samog priznanja, nego i zbog svega što je uslijedilo nakon nje. Zahvaljujući toj nagradi dobila sam kotizaciju za MEDICON konferenciju u Coimbri, u Portugalu, što je bio moj prvi veći izlazak na međunarodnu scenu.

To iskustvo je za mene bilo prekretnica: otvorilo mi je vidike, proširilo horizonte i dalo jasnu sliku o tome da su istraživanja koja radim relevantna ne samo lokalno, nego i na globalnom nivou. Bila je to prilika da direktno komuniciram s vodećim stručnjacima iz oblasti, razmijenim ideje i pozicioniram se u međunarodnoj istraživačkoj zajednici. Osim lične potvrde, ta nagrada je bila početna tačka za niz novih kontakata, prilika i projekata koji su značajno oblikovali nastavak mog profesionalnog puta.

Rezultati mojih istraživanja trenutno se nalaze u fazi koja pokazuje vrlo snažan potencijal za kliničku primjenu, ali još uvijek nisu dio standardne bolničke prakse. Razvijeni AI modeli mogu značajno unaprijediti ranu dijagnostiku i klasifikaciju bolesti, naročito kroz analizu multimodalnih podataka. U istraživačkom okruženju već sada postižu visoku tačnost i stabilnost, što je dobar pokazatelj njihove vrijednosti u stvarnim kliničkim uslovima.

Međutim, da bi takvi sistemi zaista ušli u bolnice, potrebno je proći nekoliko važnih koraka. Prvi je provođenje opsežnih kliničkih ispitivanja na velikim, raznolikim populacijama u različitim zemljama, kako bi se potvrdilo da algoritmi jednako pouzdano rade u različitim kontekstima i uslovima. Nakon toga slijedi regulatorni process, AI alati u medicini moraju zadovoljiti stroge standarde sigurnosti, etike i transparentnosti prije nego što dobiju odobrenje za upotrebu.

Pored toga, bolnice moraju imati odgovarajuću tehničku infrastrukturu i obučeno osoblje. Uvođenje ovakvih tehnologija zahtijeva integraciju sa postojećim medicinskim sistemima, edukaciju ljekara i tehničara, kao i izgradnju povjerenja u novu tehnologiju. Važnu ulogu u tome imaju i interdisciplinarne saradnje između istraživača, kliničara, regulatornih tijela i zdravstvenih vlasti.

Drugim riječima, tehnologija je već dovoljno razvijena, ali za njenu punu kliničku primjenu potreban je strukturiran i pažljivo vođen proces koji osigurava da AI alati postanu pouzdan i koristan dio svakodnevne prakse.

Bosna i Hercegovina trenutno značajno zaostaje za Evropskom unijom i SAD-om kada je riječ o regulaciji i standardizaciji medicinskih uređaja, uključujući one zasnovane na vještačkoj inteligenciji. Dok EU i SAD imaju jasno definisane regulatorne okvire i aktivno ih prilagođavaju novim tehnologijama (npr. EU MDR regulative, EU AI Act ili FDA smjernice za AI/ML medicinske uređaje), u BiH takvi mehanizmi još uvijek nisu u potpunosti razvijeni niti dosljedno primjenjivani.

Regulatorni okvir u BiH je djelimično usklađen s evropskim direktivama, ali često nedostaju precizni podzakonski akti i institucionalni kapaciteti koji bi omogućili njihovu dosljednu implementaciju. Proces registracije medicinskih uređaja je spor, birokratski i nerijetko ne uključuje specifične smjernice za napredne tehnologije poput AI sistema. Također, BiH nema specijalizovana tijela koja bi se bavila evaluacijom sigurnosti, učinkovitosti i etičkih aspekata digitalnih medicinskih tehnologija. Za razliku od toga, EU ima mrežu notifikovanih tijela i zajedničke procedure, a u SAD-u FDA ima posebne programe za ubrzanu evaluaciju inovativnih uređaja.

U praksi to znači da istraživači i inovatori u BiH koji razvijaju medicinske tehnologije često moraju tražiti certifikaciju i odobrenja u inostranstvu kako bi njihovi proizvodi mogli ući na tržište ili u kliničku primjenu. Iako postoji svijest o potrebi harmonizacije sa evropskim regulativama, proces je spor i zahtijeva strateški pristup, izgradnju institucionalnih kapaciteta i političku volju. Drugim riječima, razlika nije samo u pravilima, nego i u stepenu njihove operacionalizacije i podršci inovacijama, što BiH tek treba sustići.

Nisam imala trenutaka kada sam zaista željela da odustanem, ali bilo je trenutaka kada su izazovi djelovali nepremostivo, kada sam osjećala da je sve previše i da neću moći dalje. U tim trenucima vraćala sam se mislima na početak svog puta, na sve prepreke koje sam već savladala, na sve male pobjede koje su me oblikovale i na svaki trud koji me doveo do ovog trenutka. To sjećanje mi je davalo snagu da nastavim, a motiv je uvijek bio učiniti najviše sto mogu za 'čovjeka' i zajednicu.

Ogromnu podršku sam uvijek nalazila u porodici, a posebno u mojoj mami. Ona nije bila samo podrška, ona je moj najbolji prijatelj, moj stalni oslonac i vjetar u leđa. Svaki put kada bih se osjećala obeshrabreno ili umorno, ona bi bila tu, da me podigne, da mi vrati samopouzdanje i da me podsjeti koliko sam zapravo sposobna i jaka. Njen glas u mom umu i danas odjekuje kao podsjetnik da nema prepreke koju ne mogu savladati, a njena energija i ljubav davale su mi snagu da vjerujem u svoje sposobnosti i da nastavim čak i kada je sve izgledalo nepremostivo.

Zbog nje, sve što sam postigla nosi i njen trag, njenu vjeru, nepokolebljivu podršku i ljubav koja me uvijek pokreće naprijed. Uvijek kažem da nisu samo moji uspjesi; oni su i njeni. I baš ta svijest, da nisam sama i da imam nekoga tko neprestano vjeruje u mene, daje mi snagu da svakodnevno težim ka novim izazovima i ciljevima.

Ne, ne vidim opasnost da vještačka inteligencija 'dehumanizira' medicinu. AI u zdravstvu funkcioniše isključivo kao dijagnostička podrška, alat koji pomaže ljekarima da donesu bolje i preciznije odluke, ali nikada ne zamjenjuje ljudski pristup, empatiju i iskustvo ljekara.

Da dam primjer: zamislite trudnicu koja dolazi na ultrazvuk. AI može analizirati snimke i ukazati na suptilne obrasce ili promjene u razvoju fetusa koje bi ljudskom oku bile teško uočljive u ranoj fazi. Ljekar, međutim, i dalje donosi odluku šta dalje raditi, kako interpretirati rezultate, kako savjetovati roditelje i kako planirati eventualnu intervenciju. AI tu ne zamjenjuje ljekara, nego mu daje dodatni 'par očiju' koji može uočiti ono što inače može promaći, povećavajući sigurnost i tačnost dijagnoze.

U praksi, to znači da pacijent uvijek dobija ljudsku brigu, razgovor, empatiju i podršku, dok AI doprinosi preciznosti i ranijem prepoznavanju problema. Na taj način tehnologija zapravo oslobađa ljekare da se više fokusiraju na pacijenta, umjesto da troše vrijeme samo na analizu podataka. AI je, dakle, moćan alat, ali srce medicine i dalje ostaje ljudsko.

Trenutno radim kao projekt menadžer na dva EU projekta koji imaju za cilj transformaciju obrazovanja i unapređenje zdravstva. Prvi se fokusira na jačanje saradnje između istraživača, industrije i institucija visokog obrazovanja u regionu Jadranske regije. Projekat podržava transfer znanja, inovacije i razvoj start-up ekosistema, sa posebnim naglaskom na tehnološki napredna rješenja i komercijalizaciju istraživačkih rezultata. Cilj je stvoriti održivu mrežu koja povezuje naučne ideje s tržišnim potrebama i omogućava mladim istraživačima i inovatorima da razvijaju projekte sa stvarnim uticajem.

Drugi projekat ima za cilj unapređenje digitalnih kompetencija akademskog osoblja u četiri visokoškolske institucije u zemljama Zapadnog Balkana. U saradnji s EU partnerima, implementiramo obuke i digitalno transformišemo postojeće kurseve koristeći pristup 'flipped classroom' i AI rješenja. Poseban fokus je na razvoju prilagođenih programa cjeloživotnog učenja za zdravstvene profesionalce, kako bi se poboljšale njihove inovacijske i digitalne vještine, te smanjila razlika između potreba tržišta i kapaciteta institucija visokog obrazovanja. Projekat doprinosi unapređenju procesa učenja, povećanju zaposlenosti i razvoju R&D kapaciteta u zdravstvu, jačajući infrastrukturu i sposobnosti fakulteta i akademskog osoblja.

Pored toga, aktivno sam uključena kao vođa radnih grupa i članica Management Committee-a nekoliko COST akcija, što mi omogućava da doprinosim kreiranju i vođenju međunarodnih istraživačkih mreža. Također vodim tehnički tim Verlab Instituta, koji konstantno radi na razvoju novih tehnologija za zdravstvo, od digitalnih alata do AI rješenja za kliničku primjenu.

Moji planovi za naredne godine su da nastavim razvijati projekte koji povezuju istraživanje, inovacije i obrazovanje, s posebnim fokusom na integraciju naprednih tehnologija u kliničku praksu i jačanje kapaciteta akademskog i profesionalnog kadra u regionu. Želim osnažiti saradnju između akademske zajednice i industrije kako bi istraživanja direktno doprinosila boljim ishodima u zdravstvu i unapređenju socioekonomskog okruženja.