Žuti filamenti i svijetli lukovi vidljivi na fotografiji predstavljaju mjehurove plazme temperature od milion stepeni, uhvaćene u magnetske petlje koje se protežu hiljadama kilometara iznad Sunčeve površine.

Ovu zadivljujuću sliku snimila je svemirska letjelica Solar Orbiter, sada već pet godina u svojoj planiranoj sedmogodišnjoj misiji. Letjelica je 9. marta 2025. godine usmjerila svoj Extreme Ultraviolet Imager (EUI) ka Suncu sa udaljenosti od približno 77 miliona kilometara, prikupljajući 200 odvojenih snimaka tokom četiri i po sata.

Solar Orbiter: Misija proučavanja Sunca
Solar Orbiter je lansiran sa Zemlje 10. februara 2020. godine pomoću rakete Atlas V. Letjelicu je izgradila Evropska svemirska agencija (ESA) uz ključnu podršku NASA-e, a nosi deset instrumenata projektovanih da rade u sinergiji – kombinujući slike cijelog diska sa direktnim mjerenjima čestica i magnetnih polja.

Krajem 2021. godine letjelica je započela rutinske naučne operacije i od tada sve više prilazi Suncu, koristeći gravitacionu pomoć Venere kako bi nagnula svoju orbitu i omogućila buduće prelete preko Sunčevih polova.

Evropa i NASA snimili Sunce izbliza: Snimak otkriva prizore koje niko nije očekivao

Na svakoj poziciji, kamera je snimila šest uskih i dvije šire fotografije na talasnoj dužini od 17,4 nanometra – svetlost nevidljiva ljudskom oku, ali idealna za praćenje temperature oko 1,8 miliona stepeni Farenhajta (oko milion stepeni Celzijusa).

Letjelica se tada nalazila na 11,4 stepena ispod Sunčevog ekvatora, dovoljno da otkrije detalje, ali i dovoljno blizu da svaki piksel obuhvata otprilike 300 kilometara.

Tokom svakog bliskog prilaska, Solar Orbiter se primiče na samo 0,28 astronomskih jedinica (približno 42 miliona kilometara) od Sunčeve površine. Sa te pozicije, sonda može da posmatra kako svijetle čvoriće magnetnih polja izbijaju, uvijaju se i pucaju, a zatim upoređuje te događaje sa naletima naelektrisanih čestica koje njeni detektori registruju nekoliko minuta kasnije.

Ova slika Sunca najvišeg kvaliteta, sastavljena od 200 pojedinačnih snimaka, omogućava da se površinski procesi dovedu u vezu sa naletima čestica koji udaraju u Zemljino magnetno polje dva dana kasnije.