Ali su ljudi paradoksalno i najneupućeniji više nego ikada ranije u ono što oni zapravo jesu.
Jedan od razloga tome, valja tražiti u činjenici fokusiranosti na vidljivo tijelo, a ne na nevidljivu ljudsku dušu. A upravo je duša ono što čovjeku daje najveću vrijednost i posebnu poziciju i počast u stvorenom svijetu. Ko danas poručava ljudsku dušu? Također razlog je isključiva fokusiranost na materijalnost ovoga svijeta.
Umjesto brige za ahiret, ljudi su se okrenuli ka tome kako učiniti što boljim život na ovome svijetu. U neka davna, drevna vremena bilo je obrnuto. Nefsulevama koja se spominje u ovom kuranskom ajetu je duša koja osjeća krivicu i kaje se nakon učinjenog nekog zlog ili lošeg dijela.
Svevišnji Allah se, što je vrlo interesantno, kune tom dušom. Ukazuje na njezinu važnost, odnosno sugeriše nam da postoji u nama neko sopstvo, nefs ili savjest koja nas posjeća i opominje da nešto nije u redu. Taj ljudski samoprijekor koji je univerzalna emocija trebao bi ljude činiti boljima
To jest mi bismo trebali da učimo iz vlastitih grešaka. Kur'an pored ove duše spominje enefsul emaru, to je duša koja potiče na zlo, i enefsul mutmeinu, zadovoljnu dušu. Zakletva samoprijekornom dušom potvrđuje da će čovjek nakon ponovnog proživljenja biti pozvan na odgovornost i polagati račun za ono što je radio na ovome svijetu.
Svako ljudsko biće na ovome svijetu u sebi nosi svijest o dobru i zlu. Bez obzira koliko to čovjek potiskivao, zaboravljao, bježao od toga, glas savjesti javlja se i dobroj i lošoj osobi. Čovjek dakle nije puka biologija ili puka životinja.
Čovjek je moralno biće. Također, grižnja savjest nam govori da oni loši zbog svog zla zaslužuju kaznu. Na ovome svijetu mi svjedoćimo da često nije tako.
Niti pravedni dobiju satisfakciju niti oni zli budu adekvatno kažnjeni. Dolazimo onda do zaključka da je samoprijekorna duša koja je istina u nama neporeciva, dokazana samo o neminovnosti proživljenja i budućega života na kojem će pravda biti u potpunosti zadovoljena. Prema tome, navedena zakletbv je i argument za proživljenje i postojanje drugoga života bez kojeg se ne mogu ispuniti zahtevi ljudskog bića kao moralnog bića na ovome svijetu.
I sama suština ljudskog bića i njegovog potencijala za zlo i dobro proizlazi i neminovnost konačnog i apsolutno pravednog Božjeg suda na onome svijetu.
