Nekada puše blagi povjetarac, nekada vjetar donosi oblake, nekada ih tjera, nekada nastanu snažne oluje. Čovjek je tu toliko nemoćno biće da ne može izazvati ni najmanji povjetarac, niti spriječiti razorni ciklon. Takav sistem vjetrova, prema Kur'anu časnom, dokaz je vrhunske mudrosti koja stoji iza toga i moći koja nad time upravlja.
Otkrivanjem zakonitosti koje vladaju u prirodi čovjek je unaprijedio svoju civilizaciju. I sada kada znamo da na ovom svijetu sve ima svoju funkciju i svoju svrhu i da sve djeluje sa savršenom pravilnošću milionima godina, samo tvrdoglava osoba odbit će činjenicu da je to stvorio i u funkciju stavio sveznajući Stvoritelj. Nekada vjetrovi pak ne donesu kišu kako ljudi očekuju za njihovo sjeme ili sjetvu, pa se uznemire zbog mogućnosti gladi te se obraćaju Svevišnjem za pomoć i oprost.
Nekada opet snažno puhanje vjetrova izaziva strah u srcima ljudi i oni se onda skrušeno obraćaju Svevišnjem. Sve ove situacije bivaju ili kao izgovor ili kao upozorenje, kako se to kaže u kur'anskoj suri Murselat, koja je 77. sura u Kur'anu.
Što se tiče ovog izgovora, to su situacije u kojima se čovjek zbog straha sjeća svevišnjeg Allaha, priznaje svoje grijehe i poziva Ga da ga spasi, da se odazove, da ga blagoslovi kišom. Čak i najtvrdokorniji ateisti u situacijama kada kiša nije dugo pala ili kada prijeti katastrofa zazivaju ili znaju zazivati Božije ime. Taj čin ne mora biti verbalan, nego može biti osjećanje, kajanje i unutrašnja molba Svemogućem.
Što se tiče upozorenja, to se ostvaruje onda kada se vjetar razvije u ciklon koji sve pred sobom uništava i ruši. Ove dvije situacije, vjetrovi kao izgovor, vjetrovi kao upozorenje, jesu podsjećanje da nisu sve stvari u prirodi pod čovjekovom kontrolom, nego da postoji neka moć koja je iznad njega. U Kur'anu se vjetrovi spominju i u kontekstu proživljenja, štaviše, oni se navode kao znak proživljenja.
Naime, vjetrovi nisu slučajna pojava, nisu nasumično osmišljeni. Iza njih stoji neko koji im je dao tu funkciju i nikada se zaista nije dogodilo od početka svijeta pa do danas da taj sistem zakaže - da vjetrovi prestanu puhati ili da prestane padati kiša ili da prestane gomilanje oblaka.
Isti taj zakon djeluje milionima godina. I da nije tih zakona, život bi bio, zapravo, nemoguć. Znači, taj sistem koji je uspostavljen ima svoju svrhu.
Mnogi su u prošlosti, upućeni i neupućeni, vjerovali da je materija neuništiva, ali danas, napretkom nauke, znamo da je to neodrživa teorija, odnosno da je došlo do spoznaje da se materija može pretvoriti u energiju, a energija u materiju. Prema tome, ovaj materijalni svijet trajat će shodno volji vječnog Stvoritelja do onoga momenta kada ga On htjedne promijeniti u drugu energiju, On će to tada i učiniti. Prema tome, mogućnost proživljenja novog ustanovljena je racionalno i ne može se osporiti nikakvim naučnim ili nekim drugim argumentima.
