Još jedna presuda za femicid, još jedno podsjećanje na sistem koji reaguje tek kada je kasno.
Kantonalni sud u Bihaću izrekao je Mehmedaliji Koljiću iz Ključa kaznu od 19 godina zatvora zbog ubistva supruge i neovlaštenog držanja poluautomatskog pištolja i municije. Tužilaštvo je već najavilo žalbu, smatrajući da kazna ne odgovara težini zločina.
Ali, izvan sudnice ključno pitanje je koliko ovakve presude zaista znače ženama koje su godinama prije ubistva bile prepuštene same sebi? Nasilje u porodici se i dalje tretira kao izolovani incident, a ne kao duboko ukorijenjen društveni problem. Ne postoje jasni profili nasilnika, niti sistemsko razumijevanje uzroka nasilja. Fokus se često stavlja na edukaciju ‘svih nas’, dok se gotovo uopće ne propituje odgovornost onih koji imaju zakonsku obavezu da štite žrtve - policije, tužilaštava i sudova.
Podaci Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, dostavljeni instituciji ombudsmena za ljudska prava BiH, dodatno razotkrivaju o kolikom problemu se radi. U periodu od 1. januara 2023. do 30. juna 2024. godine zabilježeno je više od četiri hiljade prijava nasilja u porodici.
Nives Jukić, ombudsman za ljudska prava BiH, navodi: ‘4.189 prijava kaznenog djela nasilja u porodici od toga 1.420 potvrđenih optužnica a dok je 306 zatvorskih presuda.’
Iza ovih brojeva krije se poražavajuća statistika neprocesuiranih slučajeva: 306 neriješenih istraga, 903 naredbe o nepokretanju istrage, 892 obustavljene istrage i svega 133 novčane kazne. To su tačke na kojima sistem odustaje i od žrtava.
Jasminka Džumhur, ombudsman za ljudska prava BiH, upozorava da se veliki broj slučajeva ‘izgubi’ prije nego što uopće dođe do suda: ‘Nekih 40% smo izgubili kroz naredbe o nesprovođenju istrage da li je tu zadovoljen EU princip pristupa sudu za žrtve nasilja s obzirom da kontrolni mehanizam za tužilačke odluke je samo prigovor glavnom tužitelju, znači da oštećena nije imala pristup sudu i to nije sudska odluka nego tužilačka odluka.’
Džumhur dodatno naglašava da povlačenje prijave nije rješenje: ‘Nije dobro rješenje povlačenje prijave zbog čega se često slučaj obustavi’
Ipak, u javnom prostoru i dalje dominira narativ o ‘ličnim odnosima’, dok se o stvarnim potrebama žrtava gotovo ne govori. One rijetko dobijaju priliku da svjedoče o tome kako sistem funkcioniše ili ne funkcioniše. Još rjeđe se postavlja pitanje stručnosti, etike i odgovornosti onih koji bi ih morali zaštititi.
Zakonski okvir je djelimično unaprijeđen. U bh. entitetu RS zaprijećene kazne za nasilje koje rezultira teškim tjelesnim povredama, narušenim zdravljem ili se vrši nad djetetom kreću se od dvije do deset godina zatvora. U Federaciji BiH minimalna kazna iznosi deset godina. Pomaci postoje, ali ostaju nedovoljni.
Sve dok pravosuđe pokazuje blagost prema počiniocima, a sistemsku ravnodušnost prema žrtvama, nasilje neće biti izuzetak nego pravilo. U takvom ambijentu, žrtva ostaje najlakša meta.
Prilog radila Amela Hodžić - Cviko.
