Dok su reflektori medijske pažnje bili usmjereni ka usvajanju veta koji je u Predsjedništvu BiH uložila Željka Cvijanović na zaključke kojim se EUFOR poziva da pomogne u privođenju rukovodstva RS, vladajuća većina, predvođena SNSD-om, nije uspjela da obezbijedi dovoljno glasova da bi uopšte u dnevni red sjednice uvrstila prijedlog zakona koji je sam bjegunac Milorad Dodik pompezno najavio krajem aprila – Zakon o finansiranju političkih organizacija.
Taj zakon, koji je trebao da ukine finansiranje svih političkih partija iz budžeta Republike Srpske, bio je, barem prema Dodikovim riječima, odgovor na odluku visokog predstavnika Christiana Schmidta kojom se ukida finansiranje SNSD-a i Ujedinjene Srpske iz budžeta institucija Bosne i Hercegovine. No, kada je došlo vrijeme da se ta politička odluka pretoči u konkretan zakon, stvari su stale – i to vrlo tiho
Predsjednik Narodne skupštine, bjegunac od bh. pravoduđa, Nenad Stevandić ostao je zatečen. "Opa", bile su njegove prve riječi kada je ustanovio da prijedlog nije dobio potrebnu natpolovičnu većinu. Od 65 prisutnih poslanika, 58 je glasalo – 40 za, 18 protiv, nijedan suzdržan. Rezultat: zakon nije ni uvršten u dnevni red.
Šta se zapravo dogodilo? SNSD sa koalicionim partnerima formalno ima 52 poslanika. Danas ih je nedostajalo 12, iako su u skupštinskoj sali bila 65 prisutna poslanika. To znači da značajan broj poslanika iz vladajuće većine nije podržao uvrštavanje zakona koji je označen kao "odgovor na napad" na entitetski suverenitet i političku samostalnost. Tišina koja je uslijedila u skupštinskoj sali bila je možda najglasniji komentar.
Javnost ima pravo da zna – da li je ovo prvi znak raspukline u monolitu vladajuće većine, ili samo nespretno tempirana kalkulacija? Da li je riječ o suštinskom neslaganju unutar vladajuće koalicije, ili o izostanku političke volje da se uistinu odreknu budžetskog novca?
Ako je suditi po ponašanju poslanika, zakon o ukidanju finansiranja političkih partija iz entitetskog budžeta više je bio retoričko oružje za domaću i međunarodnu upotrebu nego stvarna namjera. Kada se suoče sa realnošću da bi ostali bez stabilnog izvora finansiranja, čak i najlojalniji saborci postaju – nedostupni.
Ostaje pitanje: hoće li ovaj prijedlog ponovo doći na dnevni red i da li će tada vladajuća većina zaista imati ruke da sprovede ono što najavljuje, ili je sve ovo bio samo još jedan čin u predstavi za javnost?
Jer, kako kaže stara narodna – "gdje su pare, tu je i politika".
