U suvremenom svijetu, u kojem na svim stranama „puca“ nekompetentnost, ne znanje i vrlo skučena kreativnost pojave se, povremeno neki ljudi i njihovi opusi koji podsjećaju da ipak živimo u civiliziranom društvi i ne limitiranoj, široko rapsodičnoj stvarnosti!!!
Piše: Akademik Gradimir Gojer
Takvim primjerima kreativnosti, domišaljatosti i intelektualne širine pripada i dizajnerski, ali i šire kulturni opus grafičkog dizajnera Branka Dursuma.
Dursum je smjerni tragač suštinom grafičkog djelovanja, kome nije strana široka pozicioniranost njegovih ideja koje korespondiraju sa aktuelnom europocentičnošću.
Branko Dursum pri stvaranju svojih plakatnih, ali i drugih grafičkih cjelina pokazuje rafiniranu žudnju za kompetentnim dijalogom „sa vremenom i u vremenu“.
Trudeći se da vrijeme „prati“ ali da se nikada niti u jednoj situaciji ne prilagođava, dakle ne robuje niti jednom kanonu Branko Dursum traži u svakom svom grafičkom projektu strategiju „ulaska pod kožu“ teme, koja mu je izazovna i koja postaje predmetom njegovih dizajnerskih snova.
Osobno radeći u višegodišnjem periodu sa ovim lucidnim tragačem vremenom uvjerio sam se kako on raspoređuje silnice svoga intelektualnog angažmana na svakoj grafičkoj „izazovnici“ u svom bogatom opusu.
Dursumov rad nije mogao ostati nezapamćen, kako kroz produkciju plakata za Narodno pozorište Sarajevo tako i kroz produkciju kulturnog plakata uopće.
Nikada ne zanemarujući suštinu koja ga interesuje na plakatnoj plohi Branko Dursum traži od samoga sebe krajnje rigorozne i u završnici svakog projekta više nego jasne temeljnosti kojima „čita“ surovu stvarnost...
Nemalo sam bio iznenađen kada je svojevremeno Dursum, izuzetno smjelo, upotrebio lik redatelja jedne predstave za sinhronizaciju svih njenih sadržajnih komponenti.
Dursumovo opiranje „trendizaciji“ je, ustvari njegovo „vjeruju“ da se suvremenost doseže njenom nadsvođenošću a ne bukvalnom prevođenju suvremenosti u likovne znakove.
Superiorno vladanje kompjuterskim i grafičkim vještinama ovome stvaraocu je temeljnica za njegove smjele „dohvate“ gotovo neslućenih visina čistog estetičkog prostora.
