Dok se milioni širom Evrope pripremaju za subotnje finale Eurovizije, mnogi od njih osjećaju duboku podvojenost. Neki su već odlučili da uopće neće gledati takmičenje. Razlog je – prisustvo Izraela.
The Guardian se pita: „Nije li Eurovizija zamišljena kao takmičenje o ljubavi, ljubavi, miru, miru?“, kako su to nezaboravno izrekli švedski voditelji na finalu 2016. godine. Ako jeste, postavlja se pitanje – „Šta tamo radi država koja bombarduje Gazu?“
Neki smatraju da je razlog u mlakom i neodlučnom stavu članova Evropske radiodifuzijske unije (EBU), koji, prema kritikama, često djeluju kao "beskičmenjaci". Drugi pak ukazuju na sponzorstvo takmičenja od strane kompanije Moroccanoil, koja, uprkos imenu, dolazi upravo iz Izraela. Međutim, kako piše Chris West za Guardian, velika međunarodna organizacija poput EBU-a teško da bi zavisila od kozmetičke firme.
Eurovizijski vloger Matthew Wrather nudi dublji kontekst: sve se, kaže on, svodi na osnovnu svrhu postojanja EBU-a. Osnovana 1950. godine, unija je imala tehnički i politički mandat. Tehnička strana odnosila se na razmjenu programa i međunarodne prijenose, dok je politički cilj bio promocija slobodnog i nezavisnog javnog emitiranja. Upravo iz tog razloga, mediji koji su služili samo kao propagandni aparat svojih vlada nisu imali mjesto u EBU-u.
Danas se, međutim, sve više osporava taj model. U mnogim evropskim zemljama desnica optužuje javne emitere da su liberalni megafoni, dok ih ljevica često smatra bastionima konzervativnih vrijednosti i državne propagande. EBU se tako nalazi pred izazovima o kojima 1950. nije moglo ni biti riječi.
Posebno se to ogleda u slučaju Izraela. Godine 2017. premijer Benjamin Netanyahu ukinuo je tadašnji izraelski javni servis IBA, a upravo je Eurovizija te godine bila njihovo posljednje emitiranje. Kao razlog naveden je finansijski aspekt, ali mnogi komentatori smatraju da je odluka bila politička – jer je IBA važio za „previše ljevičarski“ servis.
Zamijenio ga je „Kan“, sadašnji izraelski emiter, koji je poslušniji, ali, kako tvrde vladini zvaničnici, još uvijek nedovoljno. Ministar komunikacija Shlomo Karhi 2023. je najavio plan da se Kan prebaci u privatni sektor, optužujući mrežu za pristrano izvještavanje i sramotno ponašanje prema članovima vlade. Takav emiter, kako navodi Guardian, krši osnovna pravila EBU-a i tehnički ne bi trebao učestvovati na Euroviziji.
Ipak, EBU i dalje podržava Kan – upravo zbog svoje prvobitne misije da štiti slobodno i nezavisno javno emitiranje. Upravljanje Eurovizijom zapravo je samo sporedni dio te misije.
Slična situacija dogodila se i nakon ruske invazije na Ukrajinu. EBU tada nije odmah isključio Rusiju iz takmičenja, sve dok više zemalja nije zaprijetilo bojkotom. Tada je brzo reagirano. Međutim, u slučaju Izraela, slična reakcija izostaje.
Guardian zaključuje da je EBU postao žrtva vlastitog uspjeha. Eurovizija je prerasla iz skromnog festivalskog formata u globalnu platformu s jakim političkim porukama. U ranijim godinama, kada su te poruke bile liberalne i široko prihvaćene – poput pobjeda transrodne izraelske pjevačice Dana International 1998. ili Conchite Wurst 2014. – sve je bilo u znaku progresa, tolerancije i slobode.
Međutim, trenutna izraelska vlada, kako Guardian ističe, ne promiče mir. Njeno učešće na Euroviziji mnogi vide kao izraz političke podrške toj državi. Zbog toga EBU sada mora odlučiti – ili se odreći kontrole nad Eurovizijom, ili jasno promijeniti svoju misiju i staviti zaštitu brenda takmičenja u središte svog djelovanja.
Zaključak je jasan: ako Eurovizija zaista želi biti festival ljubavi, ljubavi, mira, mira, moraju se postaviti jasnija pravila o tome ko i pod kojim uvjetima ima pravo nastupiti. Jer ove godine, zaključuje Guardian, Euroviziju neće biti lako gledati onima koji o svemu razmišljaju dublje.
