Poštovani profesore, Vaše gostovanje tokom prošlog Ramazanskog programa je podiglo veliki interes ne samo za tu temu, nego su nam se naši brojni gledaoci iz cijelog svijeta javili sa željom da čitaju i prate sve ono što ste i prije i pisali i prevodili. Prilikom dogovora za ovo gostovanje željela sam da zbog tog iskustva večeras govorimo i o nešto široj temi i da pokušamo detaljnije razgovarati o tri djela, čiji ste autor ili koja ste prevodili. Jedno od njih je, naravno, i ''Imanski šarti u svijetu klasičnog muslimanskog mišljenja'', istakla je na početku emisije voditeljica Dalila Omerović: .
Zahvaljujući se lijepom uvodu u njegov opus i uz još jednu zahvalnost za gostovanje u Hayatovom programu, akademik Hafizović je naglasio da su njegove knjige sada uglavnom lahko dostupne:
''Svi zainteresovani moju kompletnu bibliografiju mogu vidjeti bilo na stranici Fakulteta islamskih nauka ili na stranici Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i tu se informisati o svemu što dalje žele čitati. Ja sam tokom, evo, 40 i kusur godina na Fakultetu islamskih nauka držao i jedan predmet koji se zove Osnove islamskoga vjerovanja. To bi se moglo objasniti i kao islamska dogmatika u najboljem smislu riječi. Tu su, da tako kažem, i dva djela koja čine ukupnost islamskog vjerovanja, s jedne strane islamski traktati i tu su načela ili osnove vjere, njih šest, koji čine suštinu i narav islamskog svjetonazora i islamske vjerujuće tradicije, pa samim tim i islamskog mišljenja. Drugi dio i druga knjiga su stubovi vjere i džihad i tu pišem o pet stubova vjere za većinske sunitske muslimane, a džihad sam morao uvrstiti u tu knjigu jer je mnogo važna duhovna institucija. Ako nema džihada u našem životu, u najboljem smislu riječi kao našeg duhovnog pregnuća i ekrana naših života, u kojima se vidi sve, onda je naša vjera isprazna i, da kažem, vrlo upitna'', pojašnjava naslove knjiga i motive za njihovo pisanje akademik Hafizović, dodajući kao posebnost manjinskih šitskih muslimana da je džihad šesti stub vjere.
''Ova razlika između većinskog sunitskog i manjinskog šitskog poimanja džihada nije u dogmatskom smislu i ne proizvodi nikakve posljedice na takav način. Tu se, jednostavno, radi o tome da su manjinski šitski muslimani doživjeli džihad kao toliko važan da je podignut kao šesti stub vjere. To je i logično jer ukoliko se islam kao geometrijska figura percipira kao heksameron ili šestokut, koji znači šest temelja islama, onda iz svakog od tih temelja može izaći i jedan stub. Tako da su te dvije knjige na neki način potrebne kako bi svaki musliman koji drži do sebe znao šta treba da vjeruje i koji to svojim životom svjedoči, a što primarni izvori vjere od njega i zahtijevaju'', pojašnjava akademik Hafizović i dalje potcrtava:
''Stubovi vjere su, također, i duhovne institucije koje tačno pokazuju šta je to što ja kao musliman vjerujem'', objašnjava akademik Hafizović te dodaje kako u procjeni i analizi klasičnog muslimanskog mišljenja treba rasvijetliti i još malo konkretnijeg svjetla.
''Dakle, kada kažemo u svjetlu klasičnog muslimanskog mišljenja, htjelo se reći da je sadržaj šest načela vjere teološki interpretiran, tj. da je to osvjetljavano unutar te krunske znanosti vjere, jer teologija je znanost vjere ili njena gramatika, kako se često naziva u posljednje vrijeme. To klasično muslimansko, da dodam, teološko mišljenje je pokazalo svu raskoš muslimanskog teološkog uma i tamo su izložene sve misleće paradigme. Ne bi, dakle, bilo prikladno da sam šest načela vjere odmah posmatrao u tradiciji i na način modernog muslimanskog mišljenja. S druge strane, klasično muslimansko mišljenje se brinulo da svako krunsko pitanje koje se zahvaća iz dva primarna izvora vjere do detalja razradi. To se, naravno, dešavalo onda kada je teologija bila filozofska, kada je ona bila progresivna, filozofirajuća, vrlo kreativna znanost i znanost koja je išla iznad vlastitog vremena, koja nije čekala da vjeru i njenu vlastitu vrijednost vrijeme pregazi da ne bi došla u poziciju da se naknadno mora braniti na izvorima vjere. Ona je tada uvijek bila dva-tri koraka ispred svog vremena i sačekivala bi spremna sve izazove svog vremena i na njih pravodobno odgovarala' pojašnjava akademik Hafizović i dodaje:.
Naravno, posebna vrijednost je da sva ta pitanja i danas nisu izgubila na svojoj važnosti i danas se mogu unijeti u ovo naše vrijeme, vrijeme postmoderne, kada ona želi nešto novo i spremna je razoriti sve poznato i klasično. Postmoderna neće da zna za prošlost, budućnost je previše ne zanima i život je taj trenutak, sada kada o njemu nešto treba reći. Dakle, i u takvim okolnostima klasična muslimanska misao, ukoliko je dio one progresivne, kreativne filozofije ima svoje mjesto jer ta pitanja nikad ne zastarijevaju, pod uslovom da muslimani ne odustanu od jednog uslova - da ne napuste institucije idžtihada – tog svakodnevnog nastojanja da se trajne, vječne i nepotrošive poruke iz sadržaja izvora vjere sadašnje uvedu u svaki vremenski tren. Zato ja namjerno prevodim idžtihad kao aggiornamento – dakle, dovesti u sadašnji tren duhovne poruke koje ječe u posljednjih četrnaest stoljeća od posljednje objave iako se islam proteže od Adema, a. s., do Muhammeda, a. s. Nažalost, muslimani se ne drže idžtihada, oni su zatvorili vrata idžtihadu davno, ali se sada polako stvaraju pretpostavke da se idžtihad vrati ponovo. To je svakodnevno, sustavno i kreativno promišljanje'', pojašnjava akademik Hafizović sve izazove sadašnjosti i postmoderne u odnosu na klasičnu muslimansku misao i njen odnos s postmodernom i prema postmoderni.
Odgovarajući na pitanje kako to ohrabriti i postići, akademik Hafizović kaže:
''Promišljanje kur'anskoga sadržaja je potrebno u njegovoj cjelovitosti. Jer islam traži od svakog muslimana univerzalnu spoznaju. Ne mogu u društvu biti samo teolozi, samo filozofi, samo pjesnici, niti samo predstavnici egzaktnih znanosti. Islam traži, da bismo razumjeli suštinu kur'anske poruke, da razmišljamo ne kao pojedinci jer je vrijeme enciklopedista prošlo, ali kao muslimani moramo dijeliti taj intelektualni zekat – da musliman hemičar i botaničar i filozof i teolog svakodnevno razmjenjuju vlastita spoznajna iskustva i tako u javnom i kulturnom prostoru promovišu univerzalnu učenost koju islam traži'', podsjeća akademik Hafizović i podsjeća da mi danas živimo islam na deset posto kur'anskog sadržaja.
''Nije islam samo to, kao što nije ni sve nebo što se vidi, mnogo je šire i veće i prostranije, tako je i sadržaj Kur'ana. A da ne spominjem sve nataložene vrijednosti islamskog svjetopogleda, koji i sam za sebe traži i religijsku spoznajnu kulturu koju mi sada, nažalost, nemamo. Živimo taj tzv. juridički islam, a to je muslimanska obredna praksa u suštini i to nam je danas sve manje više od islama. To je tih deset posto kur'anskog sadržaja. Šta je s preostalih devedeset posto? Nije poslanik Muhammed, s. a. v. s., slučajno rekao da je makrokosmos, univerzum - džamija. Ali, ne džamija kao mjesto gdje se samo klanja, nego je to mjesto gdje svi ulazite, i filozofi i teolozi i genetičari, dakle svi, i to je mjesto gdje ćete dijeliti međusobno spoznaje i međusobno se dopunjavati'', ističe akademik Hafizović.
