Haruna Bandić: Pripremam se za novo poglavlje života, ono koje se ne piše scenarijem, nego srcem

Haruna Bandić, mlada urednica i voditeljica Hayat TV-a, upravo je takva. Kada je slušam kako s lakoćom izgovara rečenice u programu, čak i u najopuštenijem razgovoru, kao dugogodišnjeg novinara obuzme me iskrena sreća i ponos što Bosna i Hercegovina ima tako mlade, pametne i nadarene ljude.
No, ono što kod Harune Bandić zaista fascinira i ne prestaje oduševljavati, nije samo njena prirodna karizma, već nešto mnogo šire, a to je besprijekoran pristup poslu i temeljna priprema za svako pojavljivanje pred kamerama, pa trajalo ono i samo nekoliko sekundi. Ona ih doživljava kao vječnost svjesna činjenice da se obraća gledateljima, da su oni s razlogom uz program Hayat TV. Uz Harunu, uz Hayat, puno će naučiti. Definitivno.

I ne samo da Haruna djeluje ‘zabavno’ već kroz emisije koje uređuje i vodi, nudi svoje znanje, dijeli ga, te samim takvim pristupom Hayat TV čini drugačijim u donosu na ostale televizijske kuće.
Bandić je lice koje gledatelji Hayat TV-a prepoznaju kao voditeljicu kviza ‘Zabavno je znati’, ali i iz brojnih specijalnih programa i emisija koje obilježavaju važne trenutke u godini.

Ova mlada urednica i voditeljica već sada je jedno od prepoznatljivih imena domaće medijske scene. I to s razlogom. Iza njenog profesionalnog držanja i smirenog nastupa krije se ogromna radna energija, znanje potvrđeno dvostrukom zlatnom značkom, i timski duh koji ne prolazi neprimijećen.
U razgovoru za portal Hayat.ba Haruna nam otkriva kako izgleda svakodnevica iza kulisa televizije, kako je raditi s kolegama različitih generacija, zašto voli kviz kao format, ali i kako se opušta kada se reflektori ugase.
A, između svega stignemo joj postaviti i jedno kvizaško pitanje. Šaljivo, naravno.

Pomisao da makar jedna sekunda televizijskog programa proistekne iz moje duše, iz neke moje drhtave ideje kao mlade urednice, za mene je neizmjerna privilegija. Neopisiv je osjećaj da ono što je do jučer bila tek misao skrivena u mojoj unutarnjoj tišini, možda prijedlog koji sam sramežljivo šapnula sebi u njedra pred spavanje, danas postaje kadar, najava, sadržaj koji dopire do gledalaca širom svijeta. Hayat je, u tom smislu, zaista prostor u kojem mladi ne čekaju "svojih pet minuta" – ovdje ih već danas žive, kreiraju, oblikuju u televizijske minute koje ostaju upamćene. Zadovoljstvo je raditi u okruženju senzibilisanom za napredak, gdje oni koji streme ka znanju, neovisno od toga koliko godina imaju, ne dobijaju samo nove zadatke, već i povjerenje i ingerenciju da oblikuju put kojim će televizija koračati naprijed.

Imati priliku kolegama nazivati one koje sam kao djevojčica s divljenjem gledala na televiziji, za mene je jedan od najdragocjenijih aspekata mog posla. Još dragocjenije od zajedničkog kadra koji danas dijelimo jeste što ti ljudi, čiji su tragovi utkani u historiju naše medijske scene, nisu svoje znanje zaključali u pretince životnog iskustva, već ga s nesebičnom otvorenošću dijele s nama, mlađima. Raduju se svakom našem iskoraku, svakom uspjehu i napretku. U toj međugeneracijskoj vezi leži istinska plemenitost ovog posla. To me uvijek podsjeti na misao Mevlane Dželaludina Rumija, koji kaže: "Ako jedna svijeća upali drugu svijeću, neće izgubiti ništa od svoje svjetlosti." Upravo takva svjetlost ispunjava ovaj posao i televizijsku kuću u kojoj radim.

Nije floskula kada se kaže da televizijski posao nema radno vrijeme – to je činjenica koju najbolje razumiju oni koji ga istinski žive, tako da bih rekla da ovaj poziv nije profesija nego način života. Televizija traži budnost, posvećenost i prisutnost i kada radni dan traje dva sata i kada se protegne na dvanaest. Iziskuje jednak osmijeh, jednaku energiju. U toj nepredvidivosti i svakodnevnoj različitosti sadržaja, ljudi i zadataka, leži i najveća ljepota ovog poziva, a to je da nijedan dan nije isti. Svakodnevno imam priliku isprobavati različite uloge, susretati ljude čije bi priče inače možda ostale nedokučive i neprestano učiti o svijetu, društvu, pa i o sebi samoj. Trenutno najviše vremena posvećujem realizaciji kviza "Zabavno je znati", koji mi je posebno drag jer je moj prvi autorski projekt. Nastao je kao jedna od onih sramežljivo izgovorenih ideja koje sam ranije opisala, a postao je sadržaj u kojem osjećam najveću slobodu da raskrilim maštu, a da se, pritom, u tom procesu beskrajno zabavim, bezzadržno smijem i njegujem vrijednost koju najviše cijenim – znanje.

Dvostruka Zlatna značka Univerziteta u Sarajevu za mene nije tek akademsko priznanje. Ona je pečat jednog unutrašnjeg zavjeta koji sam davno sklopila sa sobom. To je podsjetnik na obećanje da ću uvijek, beskompromisno, ostati vjerna putu znanja. U ovom priznanju ne prepoznajem samo nagradu za dugogodišnji maksimalni prosjek, već prepoznajem životni smjer. Jer znanje, kako sam vremenom naučila, nije konačna tačka, ono je pravac, proces, putovanje. Posebna je to i odgovornost jer makar jednom mjesečno na Instagramu dobijem poruke od djevojčica koje nikada nisam vidjela niti upoznala, a koje mi se zahvaljuju što sam im, sasvim nehotično, kako kažu, postala putokaz za ono što bi voljele da postanu. Pitaju me za savjet: koji fakultet da upišu, koju knjigu da pročitaju, kako se neka riječ pravilno piše, kako naučiti lijepo govoriti, kako organizovati vrijeme za učenje i slično. Uvijek me te poruke razgale jer, ako ikada postanem makar jednoj osobi ono što su meni bili moji učitelji, uzori i svjetionici, tada ću znati da sam ispunila ne samo svoj zavjet, nego i svrhu koju znanje nosi sa sobom: da se dijeli, da vodi, da ostavlja trag.

Slobodno vrijeme u mom danu najčešće postoji tek u tragovima – ne zato što ga nema, već zato što ga sebi rijetko dozvoljavam. To je, vjerujem, naslijeđe godina u kojima je sve bilo podređeno jednom unutrašnjem imperativu: izvrsnosti. Danas, kada više ne moram toliko učiti "zbog ocjena", čitam i istražujem iznutra, iz potrebe da nastavim rasti. Moj dan se ne završava posljednjim kadrom emisije. Naprotiv, tada najčešće počinje drugi, tiši, ali nerijetko suštinski dio dana - pripreme, nove ideje, istraživanje. Ali ne žalim se, osjećaj dosade mi nije na listi želja, a stalna dinamika mi nije teret, ona je način da ostanem vjerna sebi. Ne težim dokolici niti tražim prazninu u danu. Čini mi se da vrijeme, kada ga ne ispunimo svrsishodnošću, tiho protiče mimo nas. Stoga, čak i moje slobodno vrijeme je uokvireno disciplinom koja više nije obaveza, već prirodna forma života. Možda je paradoksalno, ali mene to odmara.

Mnogo volim životinje, a kući imam jednog umiljatog sivog mačka, Cicka. Mali ritual pred dolazak na posao mi je pregledati je li mi Cicko, svojom šapom, možda u igri ostavio neku sitnu, peckavu gravuru na ruci ili mi je iz torbe izvadio neku sitnicu, za mene možda važnu, a za njega interesantnu za sakriti ispod kreveta. To su "slatke muke" jer je za mene on jedan energetski melem kada, na kraju napornog dana, telepatski osjeti pravi trenutak da se ušunja i smjesti pokraj mene, kao da smo se dogovorili, pa me tihom prednjom podsjeti na jednostavne radosti svakodnevnice.

Nakon napornog dana, najviše volim napraviti čaj, ugasiti sva svjetla, upaliti mirisnu svijeću i čitati ili istraživati o nekoj temi koja me interesuje. Tako se najljepše odmaram.

Možda su mi oči u emisijama u posljednje vrijeme posebno sanjive, možda mi se potkrade poneki nehotični osmijeh, možda su veće šanse da se malo zbunim dok pričam u studiju, jer su mi u mislima posljednje pripreme za jedno novo poglavlje života, ono koje se ne piše scenarijem, nego srcem.

U svijetu bez kamera i svjetala reflektora, vidim se među knjigama, za katedrom, kako studentima govorim o svjetskoj književnosti, o onim rečenicama koje mijenjaju pogled na svijet. Bio bi to drugačiji medij, bez studijskog dekora, ali s jednakom snagom poruke, znanja, smisla. I možda je to najdublja nit koja povezuje sve čime se bavim – želja da budem most između sadržaja i čovjeka. Da riječima, bilo izgovorenim ili ispisanim, unapređujem, kreiram, ostavljam trag koji nadrasta prolaznost.

Porodica je moj temelj. Oni znaju svaku moju tišinu, svaku radost, svaku sumnju. Pored porodice koja mi je oduvijek bila najveća podrška, tu su i oni posebni ljudi koji čine specifičnost mog života, isprepliću se u njemu i poslovno i privatno. I možda je upravo ta blizina ono što me neprekidno oblikuje – svijet u kojem mogu biti i profesionalna i ranjiva, i odlučna i nesigurna a da sve to bude prihvaćeno, saslušano i sačuvano. Za mene je to dragocjenost.

To je vrijeme, a ova zagonetka ga predstavlja upravo na način koji progovara o tome da često ne prepoznajemo da je vrijeme najdragocjeniji poklon, već zbunjeno posmatramo kako promiče pokraj nas, neiskorišteno, neuhvaćeno, kao dijete koje bulji u zagonetku bez rješenja. Zato, u svom životu, nastavljam činiti sve što mogu da sutra, na ovaj način formulisano, ne budem uopće znala odgovor na ovo pitanje.