U političkom teatru Bosne i Hercegovine, HDZ BiH sve više podsjeća na hor čiji svaki član govori istim tonom, istim jezikom, istim narativom – onim Dragana Čovića. Ako niste pažljivo slušali, mogli biste pomisliti da je intervju za ‘Mrežu’ FTV-a, potpredsjednika RS i potpredsjednika HDZ-a BiH, Davora Pranjića, zapravo govorio sam Čović. Narativ o "ugroženosti Hrvata", bez obzira na stvarne okolnosti, postao je mantru koja se ponavlja do iznemoglosti.
U Pranjićevim izjavama teško je pronaći originalnost – sve je tu: zategnuta konstitutivnost, borba za "legitimno predstavljanje", kritika međunarodne zajednice kad ne ide u korist HDZ-a, ali i čudnovata selektivnost kada je riječ o visokom predstavniku Christianu Schmidtu.
Jer, istini za volju, Schmidt HDZ-u nije smetao u predizbornoj noći kada je preko noći promijenio izborna pravila i omogućio stranci da bez stvarne izborne pobjede stekne još jednu ruku u Domu naroda. Naprotiv, tada je bio “čuvar ustavnosti”. Danas, kada isti taj Schmidt svojim potezima može zasmetati interesima koje HDZ zastupa – odjednom je problematičan.
Pranjić se u razgovoru mudro distancira od Dodikovih poteza, pravdajući ih demokratskim izborom naroda iz RS-a, a saradnju s njim naziva “korektnom i zadovoljavajućom”, sve dok je u funkciji interesa Hrvata. Time se ponovno pokazuje suština HDZ-ove politike: principijelnost traje samo dok je korisna. Dodik može biti negator države, rušitelj ustavnog poretka, bjegunac od pravosuđa – sve dok je spreman “saslušati hrvatske interese”.
Još je problematičnija izjava da se “državni udar” ne ogleda u prijetnji teritorijalnom integritetu ili ignorisanju odluka Ustavnog suda, nego – kako to HDZ vidi – u “sistemskoj opstrukciji prava jednog naroda”, što uključuje i izbor hrvatskog člana Predsjedništva.
Drugim riječima, institucionalna pobuna protiv države je prihvatljiva ako se paralelno traži izbor “pravog” Hrvata na funkciju.
HDZ se tako još jednom razotkriva kao stranka koja nacionalna prava tumači isključivo kroz prizmu političke koristi, zaboravljajući da politika u BiH ne može biti zatvorena etnička utvrda. Nema riječi o građanskim pravima, o poštovanju pravne države, o činjenici da uzurpacija institucija dolazi iz Banje Luke, ne iz Sarajeva. Umjesto toga, čujemo već poznatu retoriku o “ugroženosti”, “legitimnosti” i “nametanju”, sve dok to politički koristi.
A Schmidt? Njegova uloga je korisna samo kad kroji ustav po mjeri HDZ-a. Kad se ta ista moć okrene protiv potencijalnih saveznika poput SNSD-a – on odjednom postaje strano tijelo.
U međuvremenu, država trpi, institucije su na aparatima, a politički lideri, umjesto da grade dijalog i budu mostovi, grade paralelne istine i političke zaklone od stvarnosti. I dok je tako, ova zemlja će uvijek biti talac istih glasova koji govore istim jezikom – jezikom interesa, a ne naroda.
