Po cijele Božije dane on je tamo, među brdima, u svom rodnom kraju, u svom miru, ali i u svojoj muci. Neće da ode, a i ne može. Jer, kako kaže, ode kod brata, ali duša ne može da zaspi, jer nije na svom.
U Radeljevićima, nadomak Ustikoline, živi 84-godišnji Salko Selimspahić. Na svoje ognjište se vratio još 1999. godine, zajedno sa suprugom, koja ga je prije nekoliko godina napustila i otišla na vječni počinak. Od tada je kuća tiša, ali Salkina ljubav prema ovom mjestu nije.
Ima i nasljednika, ali sudbina nije bila nježna prema njegovoj djeci, dvoje od petero živi u Domu za nezbrinutu i bolesnu djecu, jedan sin poginuo je u ratu, a drugi je preselio nakon korona.
I uprkos svemu, kaže Salko, nigdje drugo nije našao mir kao ovdje.
‘Još tražim majku, da nju ukopam, da joj klanjam dženazu. Svašta čovjek prođe. Ja sam dobro, jašta sam, čim mogu hodati. Brat je vidio da se ne javljam sedam dana pa došao da me obiđe. Onda me on odvukao u Ustikolinu doktoru. Zatim me poslali u Goražde i rekao doktor da mi je oslabio desni bubreg, a i oko. Sad moram, kaže doktor, i operaciju oka imati i bubrega. Svašta sam predeverao ovdje, od Općine nisam ni kašike dobio. Živim od male penzije. Ne bih napustio ovo. Odem ja i kod brata u Sarajevo, ali ne mogu dolje da zaspim. Danas se svako svojim vratima zatvara, baš ga briga za drugog. Tamo usred bijela dana kuća zaključana. Najviše volim ovdje provoditi svoje dane, pa i nek umrem ovdje na svom zraku’, između ostalog priča nam Salko.
U svom rodnom mjestu dedo Salko i danas sadi baštu, uređuje avliju i radi sve što može, samo da mu dan brže prođe. U toj njegovoj tihoj svakodnevici krije se jedna teška, ali dostojanstvena životna priča.
Kako zaista izgleda Salkina borba, donosimo u videu iznad teksta koji je emitovan u emisiji ‘Ispuni mi želju’.
