Ilirija i Rim - ljepotica i zvijer

Bilo bi lahko da rat nije pečat ove grude koja iznova i iznova budi u sebi potrebu da krv poteče, a moral zanijemi jer ovo je tlo gdje različitost jest bivstvo, ali i njegovo prokletstvo. U vječitom osvajanju ovog podneblja, civilizacije su se smjenjivale, a društvene zajednice nestajale, a tog fenomena historije rijetko koja zajednica je bila izuzeta, pa ni sama Dalmacija.

Dana 11. listopada 2024. godine tema emisije 'Na rubu znanosti 'bila je: Zaboravljeni gradovi Dalmacije. U zadnja dva stoljeća prije nove ere Rimljani su uz velike napore osvojili i pokorili Dalmaciju.
Poput građanske smrti, tako poznate rimskom pravu, Rimljani su politiku zaborava sprovodili i nad osvojenim teritorijama, prosto apstrahirajući svaku uspomenu, svako postojanje iz javnog života. Fenomen, možda prije anomalija “damnatio memoriae” je postala sudbina i Dalmacije, ali i Ilirika, jer ne tragamo li i danas za gradovima za koje smo samo površno čuli: Delminion, Arduba, Andetrij, Reatinium, Splonum, Seretion.
Arduba, Splonum i Reatinium, zadnja tri ilirska grada koja je osvojio Rim u Batonskom ratu 9. godine poslije Krista nalazila su se na području Knina – izjavila je splitska publicistkinja i istraživačica Natalija Princi u HRT-ovoj emisiji „Na rubu znanosti”.

Da li je tako?

Što nije zapisano, nije se ni dogodilo, rekoše “mudri” Rimljani. Kako onda nešto dokazati ako nemate pisani trag? Izvodljivo je, ali je na rubu znanosti. Kako nauka ne bi trpjela uz silne manjkavosti i nejasne tragove prepustićemo se izazovu i pokušati dati smislen odgovor o ubifikaciji važnijih ilirskih gradova. Ponuditi ću racionalno objašnjenje uz po koji pouzdan dokaz do kojeg sam došao. Krenimo redom, kako bi proširili vidike o drevnim stanovnicima Bosne-Ilirima.

Sa vojničkog odnosno taktičkog gledišta nelogično je da su ilirske gradine (Arduba, Splonum i Reatinium) “zadnje osvojene” u rimskom pokoravanje Dalmacije, srce Ilirika, pri tezi da se one nalaze u Knina?

Otežavajuća okolnost je ta što su rimski izvori počesto nepouzdani (na žalost ima puno povijesnih prijepora jer su Rimljani pisali povijest po svojim uzusima). Nerijetko se historijske pojave starog Rima svode na prosto nagađanje, ili preuveličavanje, kao naprimjer o broju rimski legija. U vojnim hronikama navodi se da su legionari nastupili iz pravca Siska (Siscia) u konačnom pokušaju slamanja Ilirika, tako da se nameće zaključak da je Dalmacija šutke pala, a da Rimljani nisu ni prešli Savu. Strateška tačka, odnosno polazište vojnih intervencija Siska nije slučajno izabrana, kako bi Rimljani u konačnici krenula u obračun sa dva Batona; breučkim i desidijatskim (6-9 g. poslije Isaa, sina Merjemina). Iz ovog vrlo važnog čvorišta Rimljani su i ranije uz velike gubitke nastojali upornim napadima ovladati ratobornim Breucima koji su naseljavali sjever Bosne (epska žitnica) i Desidijatima koji su gospodarili u granicama nekadašnje srednjovjekovne Bosne (epska zlatonosna i rudna polja). Izdajom Batona breučkog otvoren je put Rimljanima prema Sirmiumu (Sremska Mitrovica) forsirajući dolinu rijeke Save, istovremeno dolazeći u poziciju da brzo napreduju prema Ad Matrices-u (Sarajevo??) dolinom rijeke Bosne, gdje su na samom vrelu Bosne Iiliri konačno slomljeni. Mogli bismo utvrditi nelogičnost u ovoj tezi istraživačice Princi da su teritorije oko područja Knina zadnje pale, naprotiv, prve su pale, ili pak mnogo ranije su došle u ruke Rimljana u odnosu na centralne dijelove Dalmacije. Rimljani su ovo područje jednostavno zaobišli ili u ranijim ratovima pokorili.

Ovim strateškim potezom Rimljani su otcijepili Japode, Liburne i priobalje ilirskih plemena Dalmata čije teritorije su obuhvatale površinu otprilike kao polovinu današnje Bosne. Ovaj smioni manevar Rimljana bio je itekako izvodljiv i moguć imajući u vidu da su napadali sa cca 100,000 vojnika (osamnaest legija, brojne kohorte i druge formacije), i ujedno manje rizičan s obzirom da su narodi i plemena u Iliriku bili poprilično razjedinjeni i iscrpljeni dugogodišnjem ratovanjem. Broj rimskih legija, kohorti, konjanika i pratećih službi po nekim hroničarima penju se do nevjerovatnih 190.000 i više, vojnog potencijala što je impresivna cifra i za Rimsko carstvo. Vrlo je važno napomenuti da su plemena Japodi i Mezejci dosta suvereno vladali sjeverozapadnim djelom Ilirika, a pleme Desidijati kojima je vlado Baton desidijatski, prostorom nekadašnje srednjevjekovne Bosne.

Koji su to onda gradovi koji su bili prvi na udaru rimskih legionara iz pravca Siska (Siscia)? Po svemu sudeći to su: Stari Majdan (kod Sanskog mosta) i Bihać, uključujući više manjih utvrda oko Bihaća. Ova dva grada sa bližom okolinom bili su po svemu sudeći vrlo napredne sredine, gdje su se pored trgovine bavili poljoprivredom, zanatstvom i metalurgijom o kojoj ćemo značajne redke posvetiti u nastavku.

Trn u oku Rimljanima naročito je bila prilično razvijena trgovačka i pomorsko-ratna flota (liburna - brzi ratni brod nazvan po Liburnima kojeg su kasnije Rimljani prisvojili i uveli u sastav kao svoju ratnu flotu). Nastojeći deminizirati doseg i značaj Ilira, pojedini historičari idu do te mjere da spotiču, guraju u zaborav hrabrost drevnih Ilira, ali i njihove graditeljske sposobnosti o kojima najbolje govore ilirske galije (jedine ikad) pronađene na lokalitetu Desilo oko Hutova blata. Ova vijest je izazvala veliku pozornost svjetske arheološke zajednice. Na žalost cjelokupna dokumetacija je prema riječima profesorice arheologije Snježane Vasilj, otuđena od strane hrvatskog restauratorskog zavoda. Ovo bogato nalazište, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u svijetu, je planski uništeno iz čisto političkih i plagijatorskih motiva hrvatskih kvazi povjesničara. Vraćajući se na već pomenute historičare koji historiju ne posmatraju kao magistra vitae, već kao činjenice u službi ideje, nerijetko se takvi historičari vraćaju na Batonove riječi o razlozima pobune protiv Rimljana, on im je odgovorio: “Vi ste umjesto pastira i ovčarskih pasa koji će čuvati stado poslali vukove”.

Ovu izjavu iskoristili su pokušavajući Batona predstaviti kao surovog vođu pastirskih manira i horizonata, osiromašenog uma bez osjećaja za kulturno uzdizanje svoga naroda. O ključnom i strateškom vojnom cilju Rimljana nešto opširnije kazat ću u nastavku, a prije toga osvrnut ću se na (ne)prirodu i brutalnost neprijatelja.

Jedna od najvećih današnjih civilizacijski sramota je glorifikacija Rima, Rimskog carstva i rimskih vođa. Toliko je moralnih sunovrata iz tog vremena koje su danas, gle čuda, postale modus vivendi. Nije nepoznato da su većina rimskih imperatora naprosto umirali u teškim mukama. Razlog njihove patnje i strašne muke još na ovom svijetu su svakako i zlodjela koja su činili, barem želimo vjerovati da jest. To prokletstvo u sinergiji sa uhodanom matricom kako na krvi i patnji nedužnih doći do bogatstva, je vječita težnja osvajača i vječiti životni princip i imperativ “gospodara života i smrti”, prosto kazano “umijeće postizanja i činjenja zla”. U kasnijem razdoblju u vremenu srednjeg vijeka, za vrijeme Križarskih ratova za aboliciju učinjenog zla postarala se crkva za sva zemaljska zvjerstva i tako postala najveća obmana čovječanstva. Crkva je sebi umislila, a druge obmanula da je Bog glumeći lažno isposništvo, progonstvo i neviđenu sužnju patnju samo kako bi se domogla silnog bogatstva kojeg sami nisu znali proizvesti ili napraviti.

U tom pred i post novobiblijskom bolesnom magnovenju i ekspanziji na bogatstvo ljudskih duša i prije svega rudnih bogatstava prvi na udaru Rimljana su bili obično susjedi, tačnije naša drevna pradomovina Ilirik (Histria, Liburnia, Japodija,Dalmatia..).Iaku su za to vrijeme imali elemente napredne civilizacije radi rimske neljudske brutalnosti, prezrenosti i zavidnosti ne samo da smo postali zagonetka nego smo još ubijeđeni da su Iliri sami krivi što su izgubljeni u vremenu i prostoru. Sve je sistematski ispanirano u početku od strane Rimske države, kasnije uz pomoć crkve da se zamagli objektivna slika o jednom narodu i jednom dalekom životu na prostoru današnje Bosne (prije 2000 godina Dalmacija je bila do Drine). Pojednostavljeno, istina je da su Iliri za nas početak, a svi koji su došli kasnije su pljačkaši, kolonizatori, osvajači.

Rimljani su, uvidjevši i uvjerivši se u nevjerovatno bogatstvo, objavili rat Ilirima koji je potrajao prema rimskim izvorima više od 150 godina. Rat se praktično završio u potocima krvi, mongolskom zvjerstvu nimalo stranom rimljanima. Poklani, poniženi u najkrvavijoj bici devete godine po Isau, sinu Merjeminom u velikoj i krvavoj bitci u Ardubi.

Zahvaljujući silnim Božijim blagodatima i prirodnim bogatstvima drevno rudarstvo u svojim začecima, još iz predantičkog i antičkog, a kasnije i iz rimskog perioda bilo je itekako razvijeno. Uz prekide na tlu današnje Bosne ono traje više od 2000 godina. Bogatstvo pojedinim sirovinama (željezo, bakar, zlato, olovo) na različite načine i u različitim vremenskim epohama značajno su uticale na mnoge događaje i sudbine naroda. Pretpostavlja se da je krajem šestog stoljeća padom Rimskog carstva rudarstvo naglo prestaje.

Pojava i dolazak Sasa početkom sedmog stoljeća na tlu današnje Bosne (južno od Save) možemo smatrati početkom srednjovjekovnog rudarstva. Također ova činjenica će značajno uticati na historijske događaje tog vremena. Poznata krilatica “Od Kulina Bana i dobrijeh dana” je proistekla iz snažne rudarske aktivnosti tadašnjeg bana, čime nije bilo potrebe da se običan narod opterećuje dankom koji je bio redovna praksa u susjednim državama, kako Bosanci vole kazati “namet na vilajet”.

Pitanje je koji su drevni narodi prenijeli znanje o rudarstvu našim prastanovnicima, ili je to znanje bilo autohtono; vjerovatno nikada nećemo dobiti pravi odgovor. Ipak, izgleda da su Feničani, trgovci metalima u prahistoriji, mogli imati veliki uticaj na razvoj metalurgije. Feničani nisu samo proizvodili osnovne rudarske proizvode, već su željezo podigli na viši nivo, gotovo na nivo umjetnosti, i širili ovu vještinu kroz svoje kolonije, kao i u Iliriku, Meziji, Daciji, Makedoniji i šire. Osnivali su talionice željeza i trgovali njime po cijelom tadašnjem svijetu. Pored Feničana, Kartaga je takođe igrala važnu ulogu na Mediteranu, a Iliri su je snabdevali željezom, koje im je bilo neophodno za ratovanje protiv Rimljana. Jaka trgovačka veza između Kartage i Ilirika nikako nije doživljena blagonaklono od susjeda, naprotiv bila je ključni motiv u rimskim vojnim aspiracijama. Trgovačka inferiornost i konkurencija su također rimski senat činili zlovoljnim i invazivnim zbog kojih je Rim odlučio da se brutalno obračuna sa Ilirikom.

Dokaz snažnih trgovačkih veza Ilira sa Sredozemljem je svakako pronalazak 35 kg kartaginskog novca iz vremena Hanibala, Jugurte i Numidije na sjeverozapadu Bosne, između Une i Sane. Neki izvori spominju nalazak egipatskog novca, što nesumnjivo potvrđuje postojanje razvijenih trgovačkih kanala sa Afrikom. Ovi nalazi jasno ukazuju da Rimljani nisu ni slutili pravu snagu Ilira. Sve upućuje na to da je centar metalurgije bio smješten u Starom Majdanu, na spoju rijeki Sane i Une, na lokalitetu poznatom kao Splaunum. Stari Majdan je samo 9 km udaljen od Sanskog Mosta. Smatramo da smo ovime otkrili lokaciju ilirske gradine Splaunum, dok Bihać, kako stvari stoje, sigurno predstavlja Reatinium.

Kada govorimo o starim (polu)latiniziranim nazivima u Bosni, spomenuta Arduba sa velikom vjerovatnoćom može se povezati s Dubrovnikom kod Ilijaša. Sam naziv Arduba nosi staroslavenski korijen „dub“ (hrast), što je ujedno i korijen naziva grada Dubrovnika. Ovdje je došlo do spajanja dve reči: latinske „arx“, što znači tvrđava ili utvrda (u prijevodu „arx“ označava strmu liticu ili hrid), i „dub“, ilirskog toponima koji se prevodi kao stari hrast. Zanimljivo je da je „dub“ mogao biti korišten kao izraz za snažnu utvrdu. Misteriozna, brza rijeka koja protiče podgrađem Ardube je Misoča. Sam ime (toponim) grada Ili(r)ijaš vjerovatno potiču od ilirskog korijena „Ilir“. Što se tiče Butmira kod Sarajeva, najbogatijeg neolitskog nalazišta u jugoistočnoj Evropi, mnogo je toga već rečeno, i tema je to koja nije predmet ovog rada.

Staro utvrđenje Dubravnik kod Ilijaša nema nikakve veze sa starim Dubrovčanima koji su bili prije svega dobri trgovci. Oni u to vrijeme se nisu bavili metalurgijom, te prema referentnim izvorima do kojih sam došao, oni su tek u 14. stoljeću izlili prvi top (korišten u kosovskom boju).
O silnom ilirskom bogatstvu svjedoči sljedeći izvor: Kralj Teodorik je 511. godine poslao svog comesa iz Ravene u Dalmaciju (Dalmacija se tada prostirala do rijeke Drine) sa vrlo preciznim naređenjem:

„Nađite rudnike Dalmacije i otvorite Majdane, gde se iz zemljine mekoće rađa tvrdo željezo, koje se u vatri topi i u čelik pretvara.“

Zatim, kralj naređuje: „Božjom pomoću, odatle dolazi odbrana domovine, odatle i napredak rataru, i svakovrsna korist ljudskoj udobnosti. Znaj da željezo zapovijeda samom zlatu i sili bogataša da trajno oboruža siromaha. Stoga ti dolikuje da ovo željezo marljivo istražiš, nama na korist, a na zator dušmanima.“

Koliko dubokog poznavanja željeza kriju ove kraljeve riječi! Njega ne zanima zlato, već željezo. Kraljeva taktika za sticanje zlata bila je jednostavnija: pljačkanje grobova, iz kojih je dobijao više nego iz rudnika. Ova službena pretraga grobova potvrđuje se njegovim riječima: „Mramor neka pokriva grob, ali zlato u njemu ne spada.“

Nema sumnje da “comes “ nije svom kralju dostavio precizne karte sa nazivima rudnika i talionica zlata i železa, koje, po svemu sudeći, i danas imaju stepen tajnosti.

Mišljenja sam da Delminium nikako ne može biti današnje Duvno (Tomislavgrad). Na prostoru Delminiuma pobrojano je više od 70 utvrđenja, što jasno pokazuje da Duvno može biti samo jedno od ilirskih utvrda. Vrlo je vjerovatno da se centar Delminiuma nalazio na području današnjeg grada Bugojna, i to na lokalitetu Pod. Ovaj arheološki lokalitet je od izuzetne važnosti jer je upravo tu pronađen najstariji pisani spomenik u Bosni i Hercegovini -Bugojanska vaza.

Na ovom zanimljivom lokalitetu, na gradini Pod kod Bugojna, otkriven je natpis urezan u rub svježe zemljane posude. Natpis je napisan na etrursko-umbrijskom jeziku, a sadrži riječi posvete bogovima Janu i Juturni. Kao darovatelj spomenut je trgovac ili poslenik po imenu tergitio. Datiran je približno u VI. stoljeću prije nove ere.

Delminium je u rimskim izvorima bio poznat po zlatu. Spominje se da je u dalmatinskim lukama svakodnevno pristizalo 30 kg zlata, koje je dolazilo iz unutrašnjosti. Rijeke oko Bugojna su sve zlatonosne, što je sigurno doprinijelo tome da gradina Pod postane jedno od najreprezentativnijih i najmoćnijih naselja u čitavoj tadašnjoj Dalmaciji.

U nizu izvitoperenih istorijskih priča o Ilirima, neko je u naučnim krugovima kao kukavčije jaje podmetnuo tezu da stećci, kao nadgrobni spomenici, datiraju između 12. i 14. veka. Gotovo po pravilu, definisani su kao srednjovekovni nadgrobni spomenici. Međutim, već na početku 6. vijeka kralj Teodorik spominje mramor, što znači da su stećci vjerovatno mnogo stariji. Brisanjem i skrivanjem historijskih dokumenata i izvora, kao i brutalnim uništavanjem materijalne kulture, cilj je bio dokazati da na našim prostorima nije postojala razvijena kultura, već da su tu obitavali samo lovci-sakupljači.

Ovaj citirani pasus i instrukcija kralja Teodorika nedvosmisleno pokazuju da su naši preci, Iliri, ispod mramora ostavljali zlato, koje su Rimljani sistematski pljačkali nakon Batonovog ustanka, sve do pada Rimskog carstva.

To su ponovo činili u različitim vremenskim intervalima, kada su ostajali bez materijalnih sredstava uslijed ratova, pustošenja od drugih plemena, kriza i drugih nesreća. Nikada Rimljani nisu dolazili na naše prostore radi duhovnog uzdizanja i kulturnog napretka ovih krajeva, već isključivo zbog pljačke i iskorištavanja sirovinskih resursa, koji na prostoru Ilirika, a kasnije i srednjovjekovne Bosne, nikada nisu nedostajali.

Da utvrdimo povijesno gradivo:

Splonum (Stari Majdan-Sanski Most), Reatinium (Bihać), Arduba (Dubrovnik-Ilijaš), Delminium (Bugojno) nalaze se u Bosni i Hercegovini.
Dobro došli u Ilirik - postojbinu stare i napredne civilizacije!