Ćazim Vatreš, danas 58-godišnjak, vratio se 2001. godine na svoje ognjište. Tada je uz sebe imao majku, a danas živi sam. U Gornjoj Brštanici kod Višegrada dane provodi oslanjajući se na vlastiti rad i skromni borački dodatak. Njegova životna priča nosi i duboku, neizbrisivu ranu. Rahmetli sestra Ismeta Kurspahić stravično je ubijena tokom agresije na našu domovinu u zločinu poznatom kao "Živa lomača" u Višegradu.
Aida je imala 12, Almir deset, a Vahid osam godina i oni su nastradali. Ona je iskočila iz kuće, sa sprata, slomila je nogu, odveli su je doktoru, onda su joj ugradili longetu, vratili je gore u neku kuću, gdje su je zarobili, iživljavali su se nad njom. Poslije rata mi je to priznao jedan Srbin. On mi je otkrio gdje je ukopana. Svašta mu se, valjda, dešavalo u porodici, ružne stvari, tako sam je našao. I sada je ukopana ovdje u Višegradu, djecu nikad nismo našli, niti se zna gdje su. Gore su svi nastradali u toj kući u Pionirskoj. Tuga velika. Zbog toga mi je majka i oboljela, gotovo preko Drine gledam u njenu kuću. Njena kuća nije jedino zapaljena, sve su zapaljene. Baš joj je bilo žao djeteta i unučadi, tuga velika, ali... eto... - kroz suze govori Ćazim.
Svaki put kada ode u grad, Ćazim zastane, prouči Fatihu svojoj sestri i kroz suze tiho govori kako mu je baš ona pravila hurmašice jer je znala da ih on najviše voli.
Da je, bogdo, jedno dijete ostalo da me podsjeća na nju, ali, eto, nema niko, svi su ubijeni. Nemam njenu sliku. Dao sam jednu drugoj sestri, a drugu sliku dao sam Bakiri, kao dokaz na sudu u Hagu. Sve se nada čovjek bit će bolja vremena, ali ne dolaze, ostanu samo žive rane - između ostalog kazuje Ćazim.
Ovu bolnu priču, satkanu od sjećanja na teška i ružna vremena, donosimo u videu iznad teksta, kako je i ispričana u emisiji „Ispuni mi želju“.
