Na jučer održanoj sjednici Vijeća ministara Bosne i Hercegovine trebalo je razmatrati Nacrt sporazuma o Južnoj interkonekciji Bosne i Hercegovine i Hrvatske (JIK) kojeg je dostavila Vlada Federacije BiH putem ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Staše Košarca koji je nadležan u ime države za provedbu sporazuma.
No, po prvi put na državnom nivou svjedočili smo većem sučeljavanju dvije interesne sfere SNSD-a i HDZ-a, koji su osim kada je riječ o Južnoj intekonekciji, najjači politički savez u državi.
Paralelno, bilo je burno i u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je tokom Transatlantskog samita o sigurnosti snabdijevanja gasom za vrijeme dok je tamo državu predstavljao ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković, objavljena vijest kako je Amir Gross Kabiri, kontroverzni biznismen na čelu mostarskog Aluminija koji se dovodi u bliske veze sa HDZ-om, na istom događaju potpisao Memorandum o razumijevanju kojim se utvrđuje okvir za dugoročni ugovor o opskrbi ukapljenim prirodnim plinom (LNG).
Budući da se planom izgradnje Južne interkonekcije predviđa formiranje tri plinske elektrane, od kojih će jedna biti u Mostaru, za pretpostaviti je da Kabiri ima namjeru baš tu staviti pod svoju (in)direktnu kontrolu.
Uz pomoć partnera iz HDZ-a, Dragana Čovića i njegove marionete na čelu Vijeća ministara Borjane Krišto, to bi se realno moglo sprovesti bez obzira što je trenutno jedini ovlašteni uvoznik plina u FBiH preduzeće Energoinvest d.d. Sarajevo, piše Stav.ba.
Suština projekta Južne interkonekcije se rješava na nivou entiteta, odnosno Federacije BiH, dok je državni nivo zadužen za operativni dio koji se tiče potpisivanja međunarodnog sporazuma sa Republikom Hrvatskom sa čije će se teritorije BiH preko terminala na Krku snabdijevati ukapljenim plinom.
Time sve raspodjele mogućeg plijena postaju tačke sporenja unutar Fedralnog parlamenta i Vlade FBiH gdje HDZ sada navodno traži da se prilikom odlučivanja o koncesionaru glasa dvotrećinskom većinom, dovodeći sistem tako u situaciju da se bez HDZ-a ne može donijeti odluka.
Ministar Košarac jučer je direktno prozvao predsjedavajuću Vijeća ministara Borjanu Krišto da nije htjela kroz raspravu o tekućim pitanjima delegirati i pitanje Južne interkonekcije navodeći kako je Vlada FBiH odustala od nacrta, iako on nije upoznat sa takvim stavom, naglašavajući i da RS podržava nacrt sporazuma.
Košarac je mišljenja da se djelovanjem Krišto usporava tempo implementacije zadataka na realizaciji Južne interkonekcije.
Interes porodice Dodik
Nije tajna da su kompanije povezane sa Miloradom Dodikom, odnosno njegovim sinom Igorom tokom godina od institucija Bosne i Hercegovine na različitim nivoima sebi obezbjedile prihode u stotinama miliona konvertibilnih maraka.
U periodu kada su bili pod sankcijama SAD-a, za Igora i Goricu Dodik isticalo se kako su mnogo više umiješani u političke i poslovne aktivnosti u RS-u na način da taj entitet sve više "liči na porodični biznis Dodikovih nego na entitet u sklopu BiH".
Ja se radujem što takav autoritet, kakve su SAD to objedini, uradi. Mi moramo da gledamo tu svoj interes - rekao je ranije za RTRS Milorad Dodik govoreći o projektu Južne interkonekcije.
No, interes čini se ne postoji za građane manjeg bh. entiteta već za članove porodice Dodik.
Od kada su skinute sankcije lideru SNSD-a i njegovoj porodici, te nakon posjete Sjedinjenim Američkim Državama početkom februara, sve se glasnije u javnosti može čuti teza da će kompanije povezane sa njegovim sinom Igorom Dodikom, biti na neki način povezane sa procesom implementacije i izgradnje Južne interkonekcije.
HDZ i Kabiri
Direktor Aluminij industrije se, prema pisanjima medija u BiH tokom prošle godine, hvalio kako je uspio osigurati da se lider HDZ-a Dragan Čović ne nađe pod američkim sankcijama pod kojima se on mogao navodno naći upravo zbog opstrukcija po pitanju Južne interkonekcije.
Jučerašnji potezi marionete Krišto govore upravo u prilog takvoj tvrdnji jer se usluga uslugom mora vratiti.
Ukoliko HDZ bude na neki način ucjenjivao partnere u vlasti, prvenstveno stranke Trojke da se projekat Južne interkonekcije zakonodavno posloži na način na koji to odgovara njihovim utjecajnim partnerima iz privrede, moglo bi se dogoditi da dobiju ono što žele zbog pritiska američke administracije da se sa projektom što prije krene u realizaciju.
Događaji od jučer, kada čak i izraelski ambasador u Hrvatskoj čestita Kabiriju na potpisivanju ugovora o uvozu ukapljenog plina u BiH, govori u prilog tome da će međunarodni utjecaj unutar države sa kojom BiH potpisuje sporazum o Južnoj interkonekciji ići u prilog vlasniku Aluminija.
Ako se stvari poslože u tom pravcu, Južna interkonekcija bi od strateškog energetskog projekta za diverzifikaciju snabdijevanja plinom mogla prerasti u poligon za preraspodjelu utjecaja između dva dugogodišnja partnera, SNSD-a i HDZ-a.
Dok SNSD insistira na dinamici i brzini potpisivanja međudržavnog sporazuma, HDZ je fokus prebacio na federalni nivo, odnosno na pitanje upravljanja budućom infrastrukturom, koncesijama i proizvodnim kapacitetima. Upravo tu leži stvarna težina projekta. Gas kao energent nije samo pitanje sigurnosti snabdijevanja, već i pitanje kontrole tržišta, investicija i dugoročnih prihoda.
Formiranje tri plinske elektrane, uključujući onu planiranu u Mostaru, otvara prostor za novo energetsko preslagivanje u Federaciji BiH. Ako se model odlučivanja o koncesionaru postavi tako da je potrebna dvotrećinska većina, to u praksi znači institucionalni veto HDZ-a. U tom slučaju, bez političke saglasnosti te stranke, nijedan ključni energetski potez ne bi mogao biti realizovan.
S druge strane, SNSD-u je, prema svemu sudeći, prioritet da se što prije otvori operativni dio projekta, međunarodni sporazum sa Republikom Hrvatskom i pristup LNG terminalu na Krku. Time bi se formalno ispunio vanjskopolitički dio obaveze prema partnerima iz Sjedinjenih Američkih Država, dok bi se stvarna ekonomska arhitektura projekta razrađivala unutar entitetskih struktura.
Upravo zato je jučerašnje sučeljavanje na sjednici Vijeća ministara bilo simptom šireg procesa. Nije riječ o ideološkom razlazu, nego o preciznom odmjeravanju kontrole nad budućim energetskim tokovima. SNSD želi ubrzati proceduru, HDZ želi osigurati mehanizme odlučivanja.
Istovremeno, u pozadini ostaje pitanje statusa Energoinvesta d.d. Sarajevo kao jedinog ovlaštenog uvoznika plina u Federaciji BiH. Ukoliko bi se kroz Južnu interkonekciju otvorio prostor za nove uvozne ili proizvodne subjekte, to bi značilo i redefinisanje tržišnih odnosa koji su do sada bili relativno centralizirani.
U takvom ambijentu, vijest o dugoročnom ugovoru o nabavci američkog ukapljenog plina, potpisanom paralelno sa transatlantskim skupom o sigurnosti snabdijevanja, dobija dodatnu političku dimenziju. Ako privatni kapital unaprijed osigura energent, a javne institucije kasnije osiguraju infrastrukturu i regulatorni okvir, pitanje je ko će u konačnici upravljati energetskim suverenitetom Federacije BiH.
Južna interkonekcija postaje test stvarne namjere vladajućih struktura. Ako se politički partneri ne raziđu oko cilja, već samo oko kontrole nad mehanizmima odlučivanja, onda sukob kojem svjedočimo nije kraj saveza, već njegova nova faza.
