Možete li zamisliti najveću zdravstvenu ustanovu jedne države – simbol medicinske izvrsnosti, mjesto gdje bi svaki pacijent trebao osjetiti sigurnost i nadu – a da u njoj nema osnovnih lijekova? Da nedostaje higijenskih rukavica? Da bolesna djeca leže u poderanim, prljavim posteljinama, dok im roditelji donose kapi i terapije koje je do jučer osiguravala bolnica?
Ne morate zamišljati. Dobro došli na Klinički centar Univerziteta u Sarajevu.
Ono što bi trebalo biti srce zdravstvenog sistema BiH danas je postalo simbol sistemskog rasula, privatnih interesa i krajnjeg nemara. I dok se rukovodstvo hvali "odličnim rezultatima" i "racionalizacijom troškova", stvarnost na terenu izgleda kao scena iz bolničkog horora.
Porod bez povjerenja
Na Ginekološko-akušerskoj klinici, žene donose novi život na svijet. A s njim – i strah. Ne samo za sebe, već i za svoje tek rođene bebe. Jer, kako nam svjedoče mnogi, infekcije nisu rijetkost. Higijenski uslovi su katastrofalni, a povjerenje – odavno iskrvarilo.
Zamislite da rađate i pitate se hoće li vaše dijete odmah završiti na antibiotiku, jer je u sali bakterija više nego opreme”, kaže nam izvor s dugogodišnjim stažom na KCUS-u, koja želi ostati anonimna.
Naš izvor iz KCUS-a tvrdi: “Nije tačno da nema doktora. Ima ih. Ali ne žele raditi”. Zašto? Jer, navodno, sve što mogu – odrađuju u privatnim klinikama. Tamo gdje ih pacijenti moraju platiti. Debelo.
U javnoj ustanovi vlada šutnja, pasivnost i čekanje. A pacijenti – čekaju mjesecima. Godinama.
CT nalaz? Šest mjeseci. MR? Godinu dana. Biopsija bubrega za dijete? Nema je – nije potpisan ugovor. Patologija ne radi sve analize. Odgovornost? Ne postoji.
A da stvar bude gora, nedavno je navodno čak 13 doktora s Radiologije otputovalo na kongres u Beč. Svi zajedno. Kao da su na maturalnoj ekskurziji. Doktori su šetali po Beču, a u Sarajevu – pacijenti nisu imali kome otići. Posljedice tog odsustva – traju mjesecima.
Ovo više nije kritika – ovo je vapaj
Zdravstveni sistem u BiH odavno je bolestan. Ali KCUS, koji bi trebao biti lider u liječenju, pretvorio se u instituciju nemoći i nebrige.
I dok vlasti šute, a menadžment se bavi promocijama i marketingom, obični ljudi traže spas gdje god ga mogu naći – kod privatnika, preko granice, na kredit, iz očaja.
Bolnica u kojoj nema lijekova, nema posteljine, nema kontrole, a ima kongresne izlete, privatne profite i tišinu iznad svega, više nije mjesto nade. To je simbol nepravde prema svakom građaninu koji je ikada uplatio zdravstveno osiguranje u nadi da će ga to zaštititi.
I zato, dok ginekološke sale mirišu na strah umjesto na život, a roditelji plaćaju terapiju koju su im obećali iz javnog fonda, jedno pitanje ostaje: Koliko još mora propasti – da bismo priznali da se sistem velikom brzinom urušava?
