Najveća prijetnja NATO-u danas ne dolazi iz Moskve, nego iz Washingtona, poruka je teksta objavljenog u The American Conservative. Ne zato što Amerika želi uništiti savez, već zato što više ne vjeruje u njegovu svrhu. Tekst to ne izgovara direktno, ali to jasno sugerira: Sjedinjene Američke Države se mentalno i politički udaljavaju od NATO-a, dok Evropa i dalje živi u iluziji da je američka zaštita vječna i bezuvjetna.
Američka moć decenijama je bila vezivno tkivo saveza. Međutim, ta moć je sada pod sve većim unutrašnjim pritiskom. U zemlji iscrpljenoj ratovima, dugovima i političkom polarizacijom, NATO se sve češće doživljava ne kao instrument sigurnosti, nego kao automat koji proizvodi nove obaveze bez jasne koristi. Prijedlog kongresmena Thomasa Massieja o povlačenju Sjedinjenih Američkih Država iz NATO-a zato nije radikalni ispad, već institucionalizacija osjećaja koji već dugo tinja.
Ključni paradoks je sljedeći: evropski lideri, zazivajući totalni rat i historijske analogije s Hitlerom, zapravo ubrzavaju američko povlačenje. Što je NATO ratoborniji u retorici, to je manje održiv u američkom političkom prostoru. Savez koji se predstavlja kao stalna mobilizacija protiv apokaliptične prijetnje ne može dugoročno opstati u demokratiji čiji građani nisu spremni stalno ratovati.
Time Amerika NATO ne potkopava bombastično, već proceduralno, kroz budžetske rasprave, uslovljavanje sredstava, sumnju u obaveze i otvoreno pitanje šta mi tu dobijamo. NATO bez američke političke volje postaje ljuštura, formalno postojeća, ali strateški paralizirana. To je suština potkopavanja.
Još dublji problem je raspad zajedničke percepcije prijetnje. Za Evropu, Rusija je egzistencijalni neprijatelj, dok je za Ameriku regionalna sila u opadanju, a Kina sistemski rival. NATO je savez koji je nastao oko jedinstvenog neprijatelja. Kada se taj konsenzus raspadne, savez počinje sam sebe potkopavati. Amerika to sve otvorenije priznaje, dok Evropa to još uvijek odbija prihvatiti.
Tekst također implicira da Sjedinjene Američke Države potkopavaju NATO i kroz nepouzdanost kontinuiteta. Savez zavisi od američkih izbora, a svaka promjena administracije može poništiti prethodne obaveze. To NATO čini strateški nepredvidivim, a saveznike nervoznima. Ironično, upravo ta nervoza proizvodi evropsku ratnu retoriku, koja potom dodatno otuđuje Ameriku. Krug je zatvoren.
Najopasniji aspekt ove dinamike jeste iluzija da se NATO može održati bez redefinicije. Ako Evropa nastavi računati na američku krv, a Amerika nastavi gubiti interes, savez se neće raspasti eksplozijom, nego erozijom povjerenja. Amerika u tom procesu već djeluje kao potkopavač, jer odbija jasno reći šta NATO danas jeste, a šta više nije.
