Potpuno sam saglasan sa posljednjim američkim ambasadorom u SFRJ Warrenom Zimmermannom koji je rekao da "Aliji Izetbegoviću povijesna uloga nije odgovarala, jer se on u svom novom položaju, za razliku od drugih lidera, lidera, smanjio, a nenapuhao", O ovome sam pisao u mojoj trilogiji "Alija izbliza".
Akademik prof. dr. Adamir Jerković
O prvom predsjedniku Bosne i Hercegovine Aliji Izetbegoviću veoma je teško govoriti. Za mnoge je on bio kontradiktorna ličnost. Neki su ga voljeli, dok su drugi smatrali da je bio autsajder u politici.
Kasnije sam napisao knjigu "Sjećanja na Aliju Izetbegovića" u kojoj sam razgovarao sa predsjednicima država, premijerima, ministrima vanjskih poslova, svjetskim uglednicima iz vremena Alije Izetbegovića.
Niko od njih mi nije kazao da Alija nije odgovorio vremenu ili da je loše vodio zemlju na njenom putu iz državne agonije, samo je posljednji jugoslovenski premijer Ante Marković imao drugačiji ton, ali svakako sa izrazima poštovanja za Aliju Izetbegovića.
Miroljubivo rješenje
Što se tiče mog stava, Alija Izetbegović je bio koliko jednostavan i isto tako višeslojan lik na političkoj sceni Bosne i Hercegovine. Za bosanske branitelje njene nezavisnosti, ali i za sve potlačene narode u svijetu koji su sanjali slobodu, Izetbegović je bio mitski junak iz krvave epopeje s kraja XX stoljeća.
Njegovi su ga, međutim, izjednačavali sa protagonistima jugoslovenske drame, srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem i hrvatskim Franjom Tuđmanom. Ovo, naravno, nije tačno jer su prvi ljudi Srbije i Hrvatske bili nosioci nacionalne isključivosti, a a Haški tribunal ih je proglasio za nosioce udruženog zločinačkog poduhvata.
U mojoj knjizi "Aliya Izetbegovic düşünce ve mücadelesi" (Sarajevo- Bursa, 2017), kao i u drugim knjigama u kojima tretiram lik Alije Izetbegovića, napisao sam:
Ali, oni su zaboravili da se politika ne vodi na rajskim poljima dobra i vrline u blatnjavim kaljugama. Proglašavali su ga nedosljednim političarem, za strance je Alija Izetbegović bio lukavi voda sa kojim se nikad ne zna" (Machiavelli, ye Karşi Aliya, 2008).
Nakon dejtonskog mira 1995. godine koji je bio ispunjen kompromisima, Alija Izetbegović se morao suočiti sa još težim izazovom kako da sačuva postignuća nezavisnosti. Sa Alijom Izetbegovićem sam o tome vodio česte razgovore u cilju utvrđivanja našeg kursa prema javnosti.
On se nikada nije libio opominjati strance i upozoravati ih na opasnosti koje prijete bosanskoj nezavisnosti, što sam i sam činio kao zvanični stav kabineta. Na konferencijama za novinare koje su bile jako posjećene ukazivao sam na apetite susjeda koji se ni nakon Daytona nisu miri lis gubitkom bosanskohercegovačkih teritorija, a ocjene predsjednika BiH Alije Izetbegovića su se slušale sa pažnjom, posebno u islamskom svijetu.
Pomenuću da se na njegovu inicijativu govorilo na konferencijama islamskih zemalja o srpskom teroru na Kosovu i problemu muslimana Sandžaka u Srbiji. Izetbegović se trudio da svojim ličnim autoritetom pomogne Albancima na Kosovu i Bošnjacima u Sandžaku. Što se tiče Kosovara, Izetbegović je bio spreman podržati ih ma kakav bio njihov izbor.
Sjećam se da je u pripremi konferencije uputio indonežanskom ministru vanjskih poslova Aliju Alatasu pismo u kojem se založio da ministarska konferencija islamskih zemalja pozove srbijansku Vladu na isključivo miroljubivo rješenje kosovske krize, te da se Bošnjacima iz Sandžaka vrate njihova manjinska prava, koja im pripadaju po međunarodno priznatim pravilima i konvencijama o ljudskim pravima i manjinama.
Sadržaj tog pisma, koji je pročitan na 25. plenarnoj sjednici OIC-a 18.3. 1998. u Dohi, ušao je u završnu Deklaraciju konferencije. Petnaest dana kasnije o istoj temi razgovarao je telefonski sa generalnim sekretarom NATO-a Javierom Solanom.
Osudio je nasilje srbijanskog režima nad civilnim stanovništvom i dao je podršku legitimnim pravima albanskog naroda na Kosovu. Rekao je Solani da se zalaže za isključivo miroljubivo rješenje uz obavezno prisustvo međunarodne zajednice te da bi vojna opcija predstavljala preveliku opasnost za cijeli region.
Ruska uloga
Sjećam se i da je na samitu Organizacije islamske konferencije, koja je održana godinu ranije, 1997. u Teheranu, Alija Izetbegović pažljivo analizirao stanje muslimanskog naroda.
Otvoreno je kazao da „Zapad nije ni pokvaren ni degeneriran, a ni truho... Islam jeste najbolji, ali mi nismo najbolji.“ Uz sve tamne strane njihovog napretka Izetbegović je ukazao ipak na prednosti Zapada.
Čini mi se kao veliki uspjeh bh. diplomatije dolazak ruskog ministra vanjskih poslova, Jevgenija Primakova polovinom marta 1998. godine, koji će kasnije postati premijer. Rusija je imala naglašenu ulogu u određivanju političkih koordinata u BiH i na Balkanu, pa nije bila nevažna ocjena i političko stajalište Moskve u vezi sa krizom u našoj zemlji.
Službena Moskva bila je na mukama, razapeta, na jednoj strani, svojim sentimentalnim odnosom prema Srbima, a na drugoj principom o suverenitetu i teritorijalnom integritetu država.
Ovo drugo, ruska diplomatija nije smjela dovesti u pitanje iz vlastitih razloga. Kao i Bosna i Hercegovina, i Rusija je složena država, stalno suočena sa separatizmom, tako da je Moskvu njena vlastita realnost tjerala da se negativno određuje prema ovakvim tendencijama i pojavama u svijetu.
Nama je takav vjetar odgovarao i nastojali smo da ga potpuno iskoristimo za ciljeve o cjelovitoj i suverenoj Bosni i Hercegovini. Ovo je bio veliki politički cilj Alije Izetbegovića koji je i ostvario.
