Jednostavni predsjednik

Kada sam završio pisanje trilogije “Alija izbliza”, zamolio sam tadašnjeg ambasadora Austrije u Republici Sloveniji dr. Valentina Inzka da napiše predgovor. Inzka sam poznavao od ranije još dok je bio ambasador svoje zemlje u Bosni i Hercegovini. S njim sam održavao veoma dobru komunikaciju. Rado je pristao da bude pisac predgovora, jer me je dobro poznavao, a bio je i poštovalac prvog predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, a knjiga je govorila o njegovom djelu.

S njim ću nastaviti saradnju i kasnije kada je postao visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini..., a dok nije bio ustoličen na vruću stolicu, s njim sam održavao kontakte informirajući ga o pogledima u Sarajevu na njegovu kandidaturu. U lijepom sjećanju mi je ostala njegova posjeta promociji mojih knjiga u Celju dok je bio ambasador Austrije u Republici Sloveniji. Ambasador Inzko je napisao predgovor za moje knjige koje će doživjeti promocije na četiri kontinenta u mnogim državama svijeta.

Čovjek u životu nema mnogo prilika da upozna historijske ličnosti, a kada mu se to dogodi, nije uvijek svjestan te činjenice. To iskustvo imam sa Kofijem Anannom, koji tada još nije bio generalni sekretar Ujedinjenih nacija... Upoznao sam i Aliju Izetbegovića, ličnost koja je značila nešto što se teško može opisati, što se ne sreće svaki dan - napisao mi je kasnije ambasador dr. Valentin Inzko.

Prvi put sam ga vidio u Sarajevu u hladnom Bošnjačkom kulturnom centru, bio je to januar 1996. godine na proslavi prvog poslijeratnog ramazana. Osobito me je dirnulo kako su ga srdačno i dostojanstveno pozdravljali obični ljudi i kako je on te pozdrave skoro stidljivo uzvraćao. Malo kasnije, primio me je u Predsjedništvu BiH, gdje sam predao akreditive i tada mi je otkrio da voli Austriju i da je zahvalan za sve što je moja zemlja učinila za Bosnu.

Inzko se prisjetio da je baš zato lično Alija Izetbegović došao sa savjetnicima u austrijsku ambasadu 21. novembra 1998., koju je otvorio zajedno sa premijerom Austrije Wolfgangom Schüsselom. Izetbegović je iskoristio ovaj trenutak i rekao u razgovoru da će se povući iz Predsjedništva ako Brčko bude dato Republici Srpskoj. " Želim ovo da vam kažem, da znate." Rekao je to krajnje odlučno jer je znao da preko Schüssela govori Evropi.

Veli mi Inzko kako kao ambasador nije tražio sastanke sa Alijom Izetbegovićem "jer sam suviše poštovao njegove godine. Zato me je još više obradovao kad me je prilikom mog odlaska iz Bosne i Hercegovine u novembru 1999. pozvao na oproštajni ručak u Predsjedništvo BiH". "Vi ste, gospodine Jerkoviću, bili prisutni tom ručku", podsjetio me je.

Sjećam se 11. decembra 1997, kad me je neki austrijski novinar uzbuđen pozvao iz Teherana. Tamo je na konferenciji Organizacije islamskih zemalja Alija Izetbegović taman završio svoj govor, u kome je vrlo drastično opisao neke mane islamskog svijeta, kao što su položaj žene ili obrazovanje, odnosno neobrazovanje omladine. Izetbegović je bio izuzetno kritičan prema ovim pojavama u islamskom svijetu, a potpuno otvoreno je hvalio neke kvalitete Zapada, kao što su obrazovanje i čistoća gradova. Novinar mi je rekao da Izetbegović nije dobio gromoglasan aplauz, ali da je njegov govor bio jedan od najboljih. "Mali, skromni, neobično mirni čovjek bio je najveći oslonac svome narodu, i to u najteža vremena..."

Nakon petogodišnje diplomatske službe u novembru 1999. došao je trenutak oproštaja sa njim. Kao i svakog ambasadora koji napušta BiH, Izetbegović ga je oficijelno primio, a onda kada je završen oproštajni susret, predsjednik je zamolio Valentina da ostane s nama na ručku. Već ta činjenica da ambasador ruča u Predsjedništvu BiH, u privatnom ambijentu, sa šefom države, govorila je dovoljno o prisnosti koja je vladala izmedu austrijskog diplomate i bosanskog predsjednika. Na ručku smo bili još Mirza Hajrić i ja.

Ovo lijepo druženje odvijalo se mimo svakog protokola. Austrijanac je nadahnuto pričao o Sarajevu i Sarajlijama, džamijama, crkvama i sinagogama, isprepletenom islamu i kršćanstvu, sarajevskim mahalama, drevnim zanatima, Baščaršiji, Bentbaši... Spominjao je poznata imena iz različitih oblasti života, ali i nepoznate ljude...Izlazeći iz kabineta, iz Valentinovih očiju skotrljale su se suze. Nikada neću zaboraviti taj, za diplomatiju neobičan prizor. Valentin Inzko mi je baš zbog toga bio još draži.