Briselska govornica još jednom je poslužila kao scena na kojoj se kriza vlasti i međunarodnog nadzora u Bosni i Hercegovini pretvara u politički spektakl, ovaj put s glavnom ulogom koju igra hrvatska europarlamentarka Željana Zovko. No ispod površine oštrih riječi i optužbi, krije se mnogo ozbiljnije pitanje: Ko zapravo brani, a ko podriva ustavni poredak BiH?
Željana Zovko, potpredsjednica Evropske narodne stranke, iskoristila je govor u Odboru za vanjsku politiku Evropskog parlamenta da iznese teške optužbe na račun Visokog predstavnika u BiH Cristiana Schmidta i ministra Elmedina Konakovića, nazivajući njegove postupke "napadom na ustavni poredak". Njena izjava o tome da Konaković "insistira od neizabranog visokog predstavnika da nametne nominaciju ministra u vladi Borjane Krišto" nije samo optužba na račun jedne osobe – to je politička poruka koja se direktno uklapa u narativ koji već mjesecima propagira Milorad Dodik, predsjednik entiteta RS.
Posebno zabrinjava upotreba termina "neizabrani visoki predstavnik", što je sintagma kojom se osporava legitimitet Christiana Schmidta. Kada to dolazi iz usta osobe koja predstavlja najjaču evropsku političku grupaciju u Evropskom parlamentu, to nije retorička nespretnost – to je politički stav. I to stav koji, svjesno ili ne, legitimizira narative koji teže slabljenju državnih institucija BiH.
Elmedin Konaković nije ostao nijem. U svom odgovoru podsjetio je da je upravo Zovko bila među prvima koja je slavila Schmidtove intervencije u izbornoj noći 2022. godine, kada je visoki predstavnik promijenio Ustav Federacije BiH i Izborni zakon – tada, kaže Konaković, nije bilo sporno što je Schmidt "neizabran". Bio je heroj. Danas, kada Schmidt ne sprovodi političke ciljeve koji odgovaraju Zovko i HDZ-u, njegova funkcija se osporava.
Ova razmjena optužbi, međutim, otkriva i dublju disfunkcionalnost međunarodnog prisustva u BiH. Poziv Zovko komesarki za proširenje EU Marti Kos da "prestane držati lekcije iz Brisela" i da se direktno angažuje u BiH zvuči kao pokušaj da se evropski aparat usmjeri u pravcu koji odgovara jednoj političkoj opciji. Opoziv povjerenja domaćim institucijama, i to pod izgovorom njihove slabosti, stvara paradoks: traži se više Evrope, ali samo onda kada Evropa donosi politički poželjne odluke.
U takvom ambijentu, svaka izjava postaje instrument političkog pritiska, a institucije – kako evropske, tako i bosanskohercegovačke – postaju taoci stranih političkih interesa.
Za građane BiH, koji već decenijama čekaju funkcionalnu državu, evropske integracije i političku stabilnost, ovakva prepucavanja su bolno poznata. Oni ne traže europarlamentarke koje se retorički usklađuju s liderima koji prijete secesijom, niti ministre koji se koriste međunarodnim predstavnicima kao produženim rukama svojih političkih agendi. Traže odgovornost, dosljednost i, konačno, poštivanje ustavnog poretka – ne samo deklarativno, već i u praksi.
Jer, napadi na ustavni poredak ne dolaze samo iz entitetskih kabineta. Ponekad dolaze i iz Brisela – obučeni u diplomatski jezik, ali s istim posljedicama.
