Poplave koje su posljednjih dana pogodile mnoge dijelove zemlje donijele su materijalnu štetu za mnoge ljude, ali i probudile stare strahove i podsjetile ih na gubitke iz prošlosti.
Stručnjaci upozoravaju da prirodne katastrofe mogu biti snažan okidač za prethodne traume, posebno u društvima koja su već prošla kroz brojne krize.
Psiholog i porodični psihoterapeut Maja Savanović Zorić objašnjava da svaki novi stres može aktivirati stare obrasce nesigurnosti.
„Dok gledamo kako voda nosi godine truda i uspomena, u nama se ne aktivira samo trenutni strah. Oživljavaju i sjećanja na sve prethodne nesigurnosti – na rat, na godine odricanja, na osjećaj da nikada ne možemo biti sigurni. Djeca danas upijaju ove emocije, čak i kada im ništa ne govorimo. Trauma se ne prenosi samo pričama, već i pogledima, šutnjom, brigom koja ne nestaje ni kada se voda povuče “, kaže Savanović Zorić.
Strah koji se prenosi kroz generacije
Posebno su ugroženi ljudi koji su već ranije pretrpjeli gubitke, bilo u ratu ili kroz druge velike nesigurnosti.
„ Mi smo društvo koje iz jedne traume prelazi u drugu, bez dovoljno vremena i prostora da se oporavimo. Rat, gubici, siromaštvo, pandemije – sve su to slojevi bola koji ostaju u nama i prenose se na sljedeće generacije“, ističe Savanović Zorić.
Ona upozorava da stres koji odrasli doživljavaju ne ostaje samo njihov – on se prenosi i na djecu.
„Trauma se ne prenosi samo pričama, već i pogledima, šutnjom, brigom koja ne nestaje ni kada se voda povuče. Neki ljudi će reći: „Preživjeli smo i gore.“ Ali preživljavanje nije isto što i življenje. Kada se stalno krećemo iz jednog kriznog stanja u drugo, naš nervni sistem ostaje zarobljen u stanju pripravnosti, a tijelo postaje hronično iscrpljeno. Naša djeca ne nasljeđuju samo priče o teškim vremenima – ona nasljeđuju i način na koji se nosimo sa stresom, način na koji tijelo pamti strah. “, dodaje.
Šta nakon poplava?
Kada se voda povuče, najveći fokus obično je na obnovi domova i infrastrukture, ali psihološki oporavak često ostaje u drugom planu. Stručnjaci upozoravaju da je zajednička podrška ključna kako bi se ljudi oslobodili osjećaja straha i bespomoćnosti.
„Kada se desi nesreća, nije dovoljno samo obnoviti kuće i puteve – važno je i da ne ostanemo sami sa svojim bolom. Ljudi su uvijek lakše prebrodili teška vremena kada su ih dijelili jedni s drugima. Posebno je važno kako se ponašamo pred djecom. Možda mislimo da ih štitimo ako ne pričamo o onome što nas muči, ali oni osjećaju i ono što ne izgovaramo. Treba im dati sigurnost, uvjeriti ih da nisu sami, čak i kada se mi sami osjećamo izgubljeno“, kaže Savanović Zorić.
Ona dodaje da se naslijeđeni obrasci straha mogu prekinuti ako ih prepoznamo i dozvolimo sebi da ih obradimo.
„Ako primijetimo da svaku novu krizu doživljavamo kao kraj svijeta, da nas preplavljuje strah i kada realna opasnost prođe, možda nosimo teret koji nije samo naš – možda smo ga naslijedili. Svijest o tome je prvi korak da nešto promijenimo. Možda ne možemo promijeniti prošlost, ali možemo učiniti da budućnost ne bude zarobljena u njenim sjenkama“, zaključuje.
I dok se poplavljene kuće budu sušile i obnavljale, za mnoge će proces unutrašnjeg oporavka trajati znatno duže.
Ključno pitanje ostaje – hoćemo li, osim zidova, uspjeti da obnovimo i unutrašnji osjećaj sigurnosti?
