Kada rat postane sport: Korijeni dehumanizacije, vojnog turizma i političkog nasilja

Postoji trenutak u historiji svakog rata kada nasilje prestaje biti samo “posljedica sukoba” i postaje nešto mnogo mračnije – prostor u kojem ljudski život gubi svaku vrijednost, a smrt postaje dio zabave, prestiža ili profita. Upravo takva logika stoji iza slučaja “Sarajevo Safarija”. Ovaj slučaj otvara vrata mnogo dubljem i globalno prisutnom problemu: kako društva i političke strukture proizvode uslove u kojima tzv. “ targetirano nasilje nad civilima ” postaje uopšte moguće, pa čak i poželjno. Ovaj fenomen nije izoliran incident, nego ekstremni ishod procesa koji su političkim historičarima odavno poznati. Dehumanizacija, raspad monopola države nad nasiljem, militarizacija društva i pojedinaca te normalizacija terora nad civilima samo su neki od tih procesa. U tom smislu, Sarajevo Safari nije tek šokantan dio naše prošlosti, već slučaj koji se ponavlja širom svijeta, od meksičkih kartela koji organiziraju “lovne igre”, preko stranih dobrovoljaca u Siriji i Iraku koji dolaze “iskusiti rat”, do savremenih konflikata poput Ukrajine, Gaze, Sudana, Srednjoafričke Republike i istočnog Konga, gdje nastaju zone u kojima civil postaje meta ne zato što predstavlja prijetnju, nego zato što se njegova smrt uklapa u kulturu moći, zabave ili vojne prakse.

Takva vrsta nasilja predstavlja ekstremni oblik predatorskog ponašanja (lova) u kojem se civil ili vojnik tretira kao meta za zabavu, profit ili političku poruku. Ova praksa nije nužno formalizirani “lov” u klasičnom smislu, nego širok spektar situacija u kojima se ljudski život svjesno reducira na objekt potjere, nadmetanja ili nagrade. U nekim kontekstima to su organizirani događaji za bogate strance u ratnim zonama, u drugim ciljana ubistva radi demonstracije moći, uobičajene prakse u kriminalnim grupama, ili paravojne taktike u kojima je civilna smrt dio “igre”. Ključni element koji povezuje sve ove slučajeve je potpuna dehumanizacija, uvjerenje da je određena grupa ljudi manje vrijedna ili da je njihova smrt legitimna valuta. Stoga je ovaj oblik „fenomena zla“ vrhunac procesa u kojem se nasilje institucionalizira, moralni okviri urušavaju, a politički haos postaje dozvola za pretvaranje života u metu.

Korijeni onoga što danas prepoznajemo kao ekstremni oblik predatorskog nasilja nad civilima idu duboko u ljudsku prošlost. U staroj Grčkoj i Rimu zabilježene su prakse organiziranih “lovova” na robove, bjegunce i neprijateljske zarobljenike, gdje su pripadnici viših slojeva uživali u potjeri ili smaknuću kao obliku zabave i pokazivanja moći. Slične scene nalazimo i u srednjem vijeku gdje su evropski plemići u svojim lovnim dnevnicima opisivali potjere na seljake koji su se smatrali “neposlušnima”, a u feudalnom Japanu samuraji su prakticirali smaknuće slučajnih prolaznika radi testiranja vještina ili oružja. Ove prakse, iako različite u formi, dijele istu suštinu tj. apsolutna dehumanizacija cilja i normalizacija ubistva radi prestiža ili ritualnog dokazivanja.

Kolonijalni period dodatno je institucionalizirao ideju da određene populacije mogu biti tretirane kao “lovna meta”. U Americi, Australiji i južnoj Africi postoje brojni zapisi, dnevnici i kolonijalne naredbe koje svjedoče o organiziranim potjerama na domorodačke narode. Australijski “domorodački lovovi” krajem 18. i tokom 19. stoljeća bili su svojevrsne ekspedicije na Aboridžine, često opisane kao “sport”. U Namibiji su njemačke kolonijalne vlasti tokom genocida nad Hererima i Namama početkom 20. stoljeća. dozvoljavale vojnicima i plaćenicima da love bjegunce kroz pustinju, dok su evropski kolonizatori u Sjevernoj Americi nudili nagrade za smaknuće domorodaca, što je efektivno kreiralo tržište za smrt. U mnogim od tih slučajeva, brutalnosti su poznate upravo zato što su počinioci vodili detaljne dnevnike, bilježeći ih kao avanture.

Ulaskom u 20. stoljeće, ciljano nasilje poprimilo je industrijske razmjere. Tokom genocida nad Armencima Osmanlije su organizovale potjere na bjegunce iz karavana smrti, a u nacističkoj Njemačkoj postojale su čete SS-a koje su, posebno na istočnom frontu, tretirale partizane i civile kao “divljač” za potragu i likvidaciju. Japanska vojska u Drugom svjetskom ratu bilježila je u svojim ratnim dnevnicima “lov” na kineske civile tokom Nankingskog masakra, uključujući tzv. “natjecateljske ubilačke misije”. Nakon rata, slični obrasci pojavljuju se u alžirskom ratu za nezavisnost, gdje su francuske jedinice i paravojne grupe hvatale i eliminisale “sumnjive civile”, često dokumentirajući zločine fotografijama kao trofeje.

Kraj stoljeća obilježile su nove, brutalne manifestacije ovih praksi. Kod nas, na Balkanu su mnoge paramilitarne grupe, ali i pojedinci, tokom ratova sprovodile ciljana smaknuća civila radi zastrašivanja i demonstriranja moći, dok su u Ruandi militantne grupe doslovno lovile Tutsije kroz šume, što je ostalo zapisano u dnevnicima i svjedočenjima.

Nažalost, takva vrsta ljudskog zla nije samo rezervisana za daleku prošlost ili brutalne konflikte. U Kolumbiji su paramilitarci i karteli organizirali “inicijacijska smaknuća” u kojima je civil postajao meta kako bi se novi članovi dokazali. Meksički karteli već dva desetljeća koriste tzv. “lovne igre” — smrtonosne igre potjere nad migrantima ili suparničkim grupama kao oblik zastrašivanja i zabave.

Ni u stoljeću 'mira' predatorsko nasilje nad civilima nije nestalo, naprotiv, dobilo je nove oblike. Strani dobrovoljci i plaćenici u Siriji i Iraku dolazili su da “iskuse rat”, a pojedine jedinice su organizirale neformalne potjere na civile ili zarobljenike, što se vidi iz pronađenih videa i ličnih zapisa. U Sudanu, Centralnoafričkoj Republici, istočnom Kongu i dijelovima Sahela naoružane grupe kreiraju zone u kojima se civil tretira kao pokretna meta, bilo radi kontrole teritorije, inicijacije, zabave ili brutalnog demonstriranja moći. Čak i u savremenim, visokointenzivnim konfliktima poput Ukrajine ili Gaze postoje zabilježena svjedočenja o situacijama u kojima se nesrazmjerno i ciljano 'gađa' civile, od strane vojske i vojnih dobrovoljaca iz čitavog svijeta, radi zastrašivanja ili “kažnjavanja” zajednice, iako te prakse dolaze u sofisticiranijim tehnološkim oblicima danas. Ovi primjeri nam samo pokazuju da ovakvo predatorsko nasilje nije devijacija “barbarskih vremena” niti izoliran incident, već je primjer koji se ponavlja kroz periode, geografske kontekste i političke sisteme. Jedino što se mijenja jesu sredstva, tehnologije i narativi koji opravdavaju ovakvu vrstu barbarskog nasilja.

Targetirano nasilje nad civilima opstaje kroz epohe jer ne proizlazi iz “pukog barbarstva”, već iz političkih struktura i društvenih procesa koji omogućavaju dehumanizaciju, nekažnjivost i privatizaciju nasilja. U svakom historijskom periodu, od kolonijalnih pohoda do savremenih ratova, zajednički obrazac je isti. Kada država izgubi monopol nad legitimnom upotrebom sile, kada se oružje i moć spuste u ruke neregulisanih aktera i pojedinaca, i kada se politički narativi izgrade tako da određene ljude liše statusa građanina ili čak čovjeka, otvara se prostor za prakse u kojima civil postaje meta radi zabave, profita ili dokazivanja statusa. Upravo zato Sarajevo Safari nije samo šokantni ishod, nego savremeni primjer kako se u vremenu raspada institucija i ratne ekonomije stvaraju uslovi u kojima se targetirano smrtonosno nasilje normalizira.

Isti mehanizmi vidljivi su u i današnjim afričkim i blisko-istočnim konfliktima koji su već odavno postali neregulisani, gdje paralelne vojne strukture, strani borci, plaćeničke grupe i karteli stvaraju sivu zonu između rata i kriminala. Unatoč međunarodnom pravu, UN-ovim konvencijama i globalnom diskursu o ljudskim pravima, strukturalne greške i propusti omogućavaju povratak najekstremnijih oblika nasilja. Govoriti o ovoj temi je politička nužnost jer bez razumijevanja kako se proizvodi ovakvo “institucionalizirano zlo”, ostavljamo otvoren prostor da se ono ponavlja u svakom konfliktu gdje sistem oslabi dovoljno da ga propusti.

Globalni primjeri nisu tu samo da šokiraju, nego da pokažu da tamo gdje se država povlači, međunarodni poredak slabi, a moć ostaje u rukama paravojski, dobrovoljnih aktera, vojnika bez nadzora i stranih plačenika; fenomen zla i tzv. 'lov na ljude' će se uvijek pojaviti. Sarajevo Safari je jedan od najbolje dokumentiranih slučajeva u modernoj evropskoj historiji, ali nikako nije jedini. I upravo zato njegova analiza mora biti dio šireg razgovora o tome kako nastaje ekstremno nasilje, kako se ponavlja i kako mu se društva mogu suprotstaviti. Razumjeti Sarajevo Safari znači razumjeti političko-sociološke mehanizme koji proizvode prostor za snajperski turizam, vojni turizam i adrenalinske dobrovoljce.

Ako išta pokazuju i Sarajevo Safari i svi njegovi historijski srodni primjeri, onda je to činjenica da ekstremno nasilje ne nastaje slučajno, već je rezultat nehumanosti i političkog raspada koji se pretvaraju u sistem dehumanizacije. I zato je suočavanje s ovom vrstom barbarskog zla više od moralnog čina. To bi trebala biti politička obaveza svake zajednice koja želi spriječiti da se budući ratovi ponovo pretvore u prostor bez zakona, bez odgovornosti i bez ljudskosti. U vremenu u kojem se savremeni konflikti sve lakše pretvaraju u prostore za nekažnjeno nasilje nad civilima, potrebno je govoriti o ovim praksama, isključivo zbog preopoznavanja ovakvog 'nehumanog oblika' prije nego što se ponovi. Sarajevo, sa svojom kolektivnom traumom i iskustvom, zato ima posebnu odgovornost: 1. da insistira na istini, 2. da raskrinka mehanizme koji proizvode ovakvo zlo i 3. da bude podsjetnik da je ljudski život vrijednost koja se brani, ne tek u međunarodnim konvencijama, nego u svakom razgovoru koji odbija normalizirati ovakvu vrstu nasilja i dehumanizacije, tj. odbija normalizirati ono što se nikada nije smjelo ni dogoditi u novijoj historiji.