Negdje između Livna i Tomislavgrada, nekadašnjeg Duvna, u Donjim Ravnima živi nana Hata. Kaže da su joj to ime dale komšije, a njeno pravo je Hate. Više od šest decenija živi u ovom mjestu. Tokom agresije na našu domovinu izbjegla je s porodicom u Bugojno, da bi se na vlastiti toprak sa suprugom i tri kćerke vratila prije nekoliko godina. Mislila je da će ovdje živjeti sretno sa svojim suprugom, no kako nam je ispričala, taman je Ramiz ponovo renovirao i preuredio kuću, a onda ih je zadesilo ono što nas sve jednog dana čeka. Ramiz je preselio na bolji svijet, nana Hata ostala je da živi sama, ali, kaže, djeca vikendom posjećuju majku.
Prije nekoliko godina vratili smo se ovdje iz Bugojna, bili smo u izbjeglištvu. Taman kad smo se vratili, čovjek umre, ja ostadoh sama. Penzije nemam, socijale nemam, ali dobro je. Nije mi ni čovjek imao penziju, bavio se poljoprivredom. I ja danas dođem u šipke, prodam, ali ove godine neću moći jer nisam dobra sa zdravljem.
Hatina svakodnevnica je nekad teška, nekad lahka, prozbori koju i s komšijama, iako ima samo šest kuća.
Nema ovdje života. Kad su zime jake, ja znam po 15-20 dana da ne izađem iz kuće. Ujutru ustanem, poradim do podne, popodne ne mogu. Odem kod komšija kad mogu na kafu, dođu i oni meni, ali dobar je komšiluk. Ne pomaže, ali kad bi trebalo, možda bi i pomogao, ko zna. Dođu mi i kćerke Senada i Suada, i one pomognu, ali dobro je, šta ćeš, takav je život, prođe mi i u žalosti, i u radosti, u čemu mi nije prošao... I kad smo bili u izbjeglištvu, znali smo jesti ujutru varen krompir za doručak, pečen za večeru, ali dobro je. Prije se lijepo živjelo. Narod drž'o stoku, ovce, krave, može i sad ko može.
Iako je sama u Donjim Ravnima, nana je zahvalna na svemu što joj je sudbina odredila.
Ovako kad vi sad odete, ja ću se tek isplakati. Mene su kćerke zvale sebi, ali ja kažem: ne mogu, mogu vam malo doći na konak, ali meni su u glavi moje Ravne.
