To je priča o pjevaču Halidu Bešliću, i o jednom običnom čovjeku koji je u najtežem trenutku svog života doživio nešto što nikada neće zaboraviti.
Bilo je to davno, ali te dane pamtim kao da su jučer bili,“ započinje svoju ispovijest muškarac koji je želio ostati anoniman.
Život nije bio lagan – troje djece, mala plata i stalna borba da se preživi iz mjeseca u mjesec. Radio sam koliko sam mogao, u firmi koja nije plaćala mnogo, ali bilo je to sve što sam imao.“
Jednog hladnog zimskog dana, pozvao ga je šef u kancelariju i kratko rekao: „Još danas radi, od sutra više ne trebaš dolaziti. Nema posla.“ Te riječi su mu, kaže, odzvanjale u glavi dok je izlazio iz fabrike. „Znao sam da me kod kuće čekaju djeca, i žena koja se trudi da sakrije brigu. Ali ja sam znao – ništa nemamo. A sad ni posao. Ništa.“
Pješačio je kući, bez novca i bez nade. Na putu je svratio u prodavnicu da kupi ono malo što su mogli priuštiti – litar ulja, malo soli i pet kilograma brašna.
Izlazim iz radnje, ruke mi se tresu, glava puna briga. Pješačim dalje, blatnjavim putem, dok mi se suze same skupljaju u očima. U tom trenutku čuo je auto kako se približava. Mahnuo je rukom – možda neko stane. I stao je. Sjednem unutra, sav prljav i iscrpljen. Vozač me pogleda i pita: ‘Znaš li ti mene?’ Kažem – ne znam, gospodine. A on se samo nasmijao, toplo, ljudski.
Vozaču je ispričao svoju priču – da je ostao bez posla, da ima troje djece i da danas kući nosi samo malo brašna i soli.
„Gleda me, klimne glavom, i bez riječi skrene pred veliki market. Kaže: ‘Sačekaj me ovdje, brzo ću ja.’
Nakon nekoliko minuta, nepoznati čovjek se vratio s punim kolicima hrane i potrepština. „Stavio je sve to u gepek i rekao: ‘Hajde, idemo da te odvezem kući.’ Kad smo stigli, kaže: ‘Uzmi, sve ovo je tvoje.’“ Otvorio je gepek, a unutra – brašno, ulje, šećer, mlijeko, meso, voće, deterdženti, dječija hrana… „Tad više nisam mogao izdržati. Pukao sam. Suze su same potekle, onako muški, tiho.“
Ali tu nije bio kraj. „On izvadi i nešto novca, pruži mi i kaže: ‘Evo, da prebrodiš ovu zimu dok ne staneš na noge.’“
U šoku, muškarac ga je samo pitao: „Reci mi, molim te, ko si ti? Da znam kome da zahvalim.“
A on se nasmijao, onako skromno, i rekao: „Ja sam Halid Bešlić, pjevač.“
„Sjeo je u auto, mahnuo mi i otišao. A ja sam stajao na kapiji, u snijegu koji je tek počeo da pada, gledao za njim i mislio: ‘Ima još dobrih ljudi na ovom svijetu.’“ Tog dana, kaže, nije dobio samo hranu i novac – dobio je nadu. „Dobio sam vjeru da se dobro vraća, i da još postoje ljudi koji pomažu iz srca, bez da traže išta zauzvrat.
Ova priča, iako potječe odavno, savršeno oslikava ono što mnogi godinama govore o Halidu Bešliću — da je čovjek iz naroda, koji nikada nije zaboravio odakle potječe i kojem je pomagati postalo prirodno kao i pjevati.
Njegova jednostavnost i humanost često ostaju daleko od reflektora, ali svjedočenja poput ovoga pokazuju zašto je Halid bio i ostao simbol ljudskosti u teškim vremenima.
Nikad mu to neću zaboraviti. Zahvalan sam mu dok god dišem, završava svoju ispovijest čovjek kojem je jedan susret promijenio život.
Halid Bešlić je, kako su mnogi već rekli, bio i ostao više od pjevača – bio je simbol dobrote, nade i onog bosanskog ‘čojstva’ koje nikada ne umire.
