Sve manje je proizvodnih hala a sve više kladionica, diplomirani inžinjeri u Bosni i Hercegovini razvoze dostave jer nemaju druge opcije, cifra od 5,46 milijardi konvertibilnih maraka koja je u 2024. ušla u Bosnu i Hercegovinu iz inostranstva uglavnom iz džepova naše raseljene dijaspore zvuči kao 'infuzija'. I jeste. Ali je i simptom većeg problema.

Dok vlasti rutinski ističu ovu brojku kao znak 'povezanosti iseljeništva sa domovinom', valja se zapitati da li je uistinu za pohvalu to što gotovo četiri milijarde KM dolazi u obliku doznaka, a ne kroz investicije, izvoz ili zarade unutar zemlje?

Novac iz tuđine umjesto sistema kod kuće

Ovi transferi postali su tiha ekonomija preživljavanja. One nisu rezultat državne strategije, već očajničke potrebe porodica da sastave kraj s krajem, zahvaljujući onima koji su iz BiH otišli ne zato što su htjeli, već zato što su morali. Neko u Minhenu šalje novac za lijekove roditeljima, neko u Göteborgu pomaže sestri da isplati kredit, neko u Chicagu redovno šalje dolare kako bi dijete moglo da završi školu u Mostaru, Tuzli ili Bihaću.

Statistika kaže da 4,6 posto domaćinstava u BiH redovno prima novac iz inostranstva. Broj na prvu izgleda nizak, ali skriva mrežu neformalne, ali presudne podrške koju država ne uspijeva da obezbijedi. Šta bismo bez nje? A još važnije, zašto je uopće toliko potrebna?

Ekonomija bez temelja, društvo bez plana

Rast doznaka u posljednjoj deceniji odražava, paradoksalno, i rast broja onih koji su otišli. Kad 2024. zabilježi gotovo dvostruko veći priliv novca nego 2014., to znači da je broj onih koji su napustili zemlju, i stekli mogućnost da pomažu, u međuvremenu porastao alarmantno.

U zemlji u kojoj se domaće investicije mogu nabrojati na prste jedne ruke, a gdje je proizvodnja zamijenjena uvozom, nije ni čudo što su dijaspora i penzije iz drugih država među glavnim stubovima ekonomije. Sistem se ponaša kao da je sve u redu dok god pare kaplju. A kada kapati prestanu?

Između nostalgije i krivice

Ono što se rijetko spominje u ovim suhim podacima jeste emocionalna težina koju nose te uplate. Gotovo svaka marka iz dijaspore nosi sa sobom i komadić savjesti, ljudi koji su otišli često osjećaju grižnju jer 'nisu tu', pa pomažu i više nego što realno mogu. Neki zbog toga žive skromnije nego bi morali, samo da bi kod kuće sve 'izgledalo normalno'. A znamo ništa nije normalno.