Kemal Hasić je svojevremeno bio polazna tačka poslijeratne sarajevske i bh. narodnjačke estradne scene. Ovaj pjevač sa vrhunskim glasom danas iza sebe ima decenije rada na estradi, a karijeru je stvarao i gradio samo dobrim i kvalitetnim pjesmama. Nije skandalozan pjevač, bježi od žute štampe, a kao nekadašnji sportista veoma dobro zna da su poštenje, kolegijalnost i iskrenost ključ svakog uspjeha. Sreli smo ga u Sarajevu, a kao i uvijek bio je raspoložen i pričljiv za ovaj intervju.
Nikad bolje nisam bio u životu. Prošla godina mi je baš bila nafakali, imao sam pobjedničku pjesmu na prestižnom Ilidžanskom festivalu, imao dosta uspješnih nastupa, najviše para zaradio i daj Bože da tako bude i u ovoj 2026. godini. Radim sa dobrim i pozitivnim ljudima - rekao nam je Hasić na početku razgovora.
Veoma mlad si ušao u estradne vode, tek punoljetan, a još je to bilo u vrijeme poslijeratne estrade u BiH, negdje 1996. godine. Da li su počeci bili teški u to vrijeme?
Sve je teško, ali kada nešto zaista iskreno i srcem voliš, onda nije teško. Ja sam jedan od rijetkih koji je ušao u sve to samo iz ljubavi prema muzici. A, vjeruj mi, tako je i dan-danas. Meni je samo bilo da pjevam, a tako je, nekako se sjećam, govorio i rahmetli Halid Bešlić. Kada sam počinjao sa pjesmom u to vrijeme, bio sam vrhunski sportista, državni reprezentativac. Nije mi bilo bitno da li će moja dnevnica biti 20, 200 ili 2.000 maraka, samo da počnem da pjevam. Htio sam da pjesma bude moj životni poziv. Danas radim ono što volim i slobodno mogu da kažem da sam uspio u životu.
Onda se desi i tvoj prvi album i na njemu mega hit „Nikad oči nisu stare“, u izdanju „Nimfa sounda“.
E, sad dolazi ono najzanimljivije. Prvi album i prvi veliki hit, pjesma ‘Nikad oči nisu stare’. Svi tu pjesmu pjevaju, nije bilo pjevača koji je nije pjevao na svom nastupu, a niko, ama baš niko, ne zna da je to moja pjesma, niko ne zna pjevača. I onda sam došao u jednu diskoteku u Srebreniku gdje 3.000 ljudi pjeva moju pjesmu, ja tu sjedim, a niko ne zna da je moja pjesma. Na tom albumu je bila još jedna odlična pjesma ‘Kraljica lažne ljubavi’, a ljudi su je zvali ‘Pakuješ stvari i odlaziš’. Upravo ta pjesma i već pomenuta su i danas ostale žive i tražene, a to je za mene fascinantno. Čak sam pjesmu ‘Pakuješ stvari i odlaziš’ snimio ponovo sa novim aranžmanom. Ovom prilikom želim da se zahvalim mom bratu, drugu i kolegi Almiru Čohodaru na jednom odličnom aranžmanu za tu pjesmu. Jedva čekam da ljudi čuju taj novi aranžman. Pjesma ‘Nikad oči nisu stare’ je veoma teška za pjevanje i kada je na nastupu pjevam više od pet puta, ona me uništi.
Iskreno, koliko ti je novca donijela pjesma „Nikad oči nisu stare“?
Ovo je zaista moj iskren odgovor. Na toj pjesmi sam zaradio kuću. Od te pjesme sam, dakle, kuću napravio. Zbog toga sam posebno zahvalan Mirku Paviću koji je napisao tekst za tu pjesmu i pokojnom Mići Nikoliću koji je radio muziku i aranžman.
Da li je bilo teško stvarati ime i karijeru poslije rata u BiH?
Jeste, bilo je veoma teško. Recimo, Selma Bajrami je bila isto kod Mirka Pavića u ‘Nimfa soundu’, imala je čak jedan snimljen CD prije mene. U to vrijeme bila je broj jedan u Tuzlanskom kantonu, a recimo u Sarajevu je slabo ko bio čuo za nju. Trebalo je vremena da probije tu muzičku barijeru i da dođe u Sarajevo. A kada je došla, ‘polomila’ je sve. Nije joj bilo ravne. A danas u BiH imamo dobre medije, dobre TV kuće, radijske stanice, kompozitore, ali opet svi idemo i na istok i na zapad, dodvoravamo se nekom drugom. Pa se onda dešava da se za nekog pjevača iz BiH kaže: ‘Evo, ovaj je uspio u Beogradu, Zagrebu, Berlinu...’ Prijave se na neka tamošnja takmičenja i onda oni kao otkriju da jako dobro pjeva, ali čekajte, on je i prije isto tako dobro pjevao i u Sarajevu, Srebreniku... Nije se raspjevao u Beogradu. Mi smo zaista čudni ljudi.
Zbog čega ti nisi otišao u Beograd?
Kad se to moglo, ja sam već bio u nekim ozbiljnim tridesetim godinama, a iskreno, ja sam jedan veliki ters. Nikada ne bih mogao prodati svoju slobodu za neke nastupe i menadžerske procente, a sve to kad se njima prohtije da te pozovu. Ja imam glas, znam da pričam, nisam ružan, imam stav, a to su, vjeruj mi, sve preduslovi da ne uspiješ. Ljudi vole kad si lud, krezav, kad nemaš para, ne moraš nešto posebno ni glas da imaš. Ja sam sve suprotno od toga. Bivši sam sportista, znam šta je karakter, volim ovu zemlju, ljude, volim da sve bude kako treba. A danas je na estradi sve pijaca.
Da li si razmišljao da nekad napustiš Sarajevo i BiH?
Imao sam svojevremeno fantastične ponude, pa sam razmišljao i o tome. Ali, pošto sam ja u Sarajevu i BiH bio kad je bilo najteže, nisam mogao otići. Sarajevo i BiH su moja sudbina, moja ljubav, moja kuća, porijeklo, moj ponos.
O pjevačima iz BiH i estradi uopšte?
Pa, pazi, pjevači iz BiH ne vole žutu štampu, ne pljuju jedni druge, ne zaviruju jedni drugima u tanjire i kuće. Ne komentarišu kako se ko oblači i tako dalje. Mislim da bh. estrada još uvijek ima dostojanstva i kućnog odgoja. Ako i jedni drugima nešto zamjerimo, nađemo se na kafi i riješimo to između sebe, a ne na statusima po društvenim mrežama i kojekakvim portalima. Ja nikada nisam imao neki ozbiljan sukob sa kolegom, bilo je nesporazuma, ali sve se to riješi na fin način. Ja bih se ubio kad bih morao da to rješavam putem medija.
