U nastavnim programima širom BiH ne možete pronaći da se izučava ono što se dešavalo 1990-ih godina. O genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici nema ni riječi u nastavnim planovima u bh. entitetu RS a u drugom bh. entitetu tek u pojedinim kantonima.
Tamo gdje prema planu i programu nema ove nastavne jedinice, profesori se samostalno odluče da obrađuju dešavanja 1990-ih. Novinarka Dženana Karup Druško se na svom Facebook profilu osvrnula upravo na ovu tematiku podsjećajući na važnost izučavanja genocida i UZP-a počinjenog nad Bošnjacima.
Razumijem ja zašto je meni moj otac pričao iza zatvorenih vrata o pokoljima četnika 42, 43…, i zašto se Dedijer krišom dijelio i čitao po muslimanskim kućama, ali kako i zašto sam ja došla u situaciju da svom djetetu pričam o opsadi Sarajeva, Omarskoj, Batkoviću, Sušici, Heliodromu, stradanju Muslimana u Podrinju, herojskoj odbrani Krajine… Da izdvojim dijelove iz presude Karadžiću i molim je da zbog mene pročita, da zna šta je bilo u Foči… Jer moje dijete ako joj ja ne ispričam ništa neće znati o tome.
Već duže razmišljam o ovome i možda imam i odgovore koji nikoga, bar zvanično ne zanimaju.
Julsku Rezoluciju Evropskog parlamenta o BiH, kojoj su mediji dali minimalnu ili nikakvu pažnju, a na koju se političari i ne osvrnuše, pročitala sam detaljno. Jedna od najboljih Rezolucija zadnjih godina s veoma važnim porukama. Između ostalog Evropski parlament “poziva na donošenje zajedničkog kurikuluma za udžbenike iz povijesti koji bi se temeljio na sudski utvrđenim činjenicama u vezi s ratom kako bi se izbjegao povijesni revizionizam i potiče EU da podrži ovu inicijativu“. Pojednostavljeno: Evropski parlament poziva da se u udžbenike unesu činjenice utvrđene u presudama suda Ujedinjenih nacija – Haškog tribunala.
Desetak dana nakon što je usvojena ova rezolucija čitam izjavu Mire Lazovića o imenovanju Dragoljuba Mirjanića, koji je najpoznatiji po tome što je bio u kabinetu Biljane Plavšić, presuđene za ratne zločine, u – Vijeće za nauku BiH!
Prema haškoj arhivi:
Biljana Plavšić, političar SDS-a visokog ranga, postala je 28. februara 1992. jedan od dva vršioca dužnosti predsjednika Srpske Republike Bosne i Hercegovine, zajedno sa Nikolom Koljevićem. Kao vršilac dužnosti predsjednika, Biljana Plavšić je postala član ex officio Savjeta za nacionalnu bezbjednost bosanskih Srba. Izabrana je 12. maja 1992. za člana tročlanog Predsjedništva i na tom položaju ostala i nakon što je Predsjedništvo prošireno na pet članova. Zajedno sa drugima, komandovala, rukovodila ili na drugi način vršila efektivnu kontrolu nad TO-om, VRS-om i policijskim snagama Republike Srpske koje su učestvovale u zločinima.
U haškoj arhivi su i izjave koje je Biljana Plavšić davala:
'Sa Srbima se treba dogovoriti dok su oni još spremni za to. Sa Srbima ne treba ratovati. Sa njima je živjeti divno, a ratovati pogibeljno. Nećemo biti mirni dok se Hercegovini ne pripoje Foča, Goražde, gde istorijski i geografski pripadaju', Biljana Plavšić, Intervju, 21. septembar 1990.
'Muslimani su genetski kvaran materijal prešao u islam. I sad, naravno iz generacije u generaciju se jednostavno taj gen kondenzuje. Postaje sve gori i gori, izražava se jednostavno, diktira način razmišljanja i ponašanja. To je u genima već usađeno', Biljana Plavšić, Svet, 6. septembar 1993, Novi Sad.
Da li naša djeca išta znaju o tome? Ne. Da li Dodik zabranjuje da se presude MKSJ unesu u udžbenike u Kantonu Sarajevo, Unsko-sanskom, Tuzlanskom…? Ko to ne dozvoljava i zašto?
Kako smo došli do toga da se haško naslijeđe omalovažava i u Sarajevu, da ga osporavaju i visokoobrazovani pa i historičari koji bi o tome nešto trebali znati.
Navest ću jedan primjer.
Vrh države BiH (bilo uključeno Predsjedništvo) i Haški tribunal dogovorili su formiranje Informativnog centra o MKSJ. Tragajući za rješenjem dogovoreno je da se smjesti u sarajevsku Vijećnicu, a nakon što su ostali u regiji odbili da formiraju slične centre koji su trebali njegovati haško naslijeđe i educirati generacije i generacije o tome. Centar je formalno pripao Gradskoj upravi Grada Sarajeva. Na čelo tijela koje je trebalo da osmišljavala i realizira aktivnosti Centra postavljen je, mislim u vrijeme Skake, Ivo Komšić, jer je on, je li, Ivo Komšić, a SDA je to tako radila uvažavajući profesora.
Uz svo uvažavanje znanja profesora Komšića, nakon što je u javnosti napravljena zbrka oko toga da je haški arhiv došao u sarajevsku Vijećnicu, morala sam i njemu i drugima objašnjavati da su to presude a ne arhiv, i razliku između presuda i arhiva. Jer sam u neko doba dobila rješenje po kome sam bila Komšićeva zamjenica u tom tijelu. Ali, hajde, radilo se nešto, a to je bilo najvažnije. Nebitno koliko sam snage i živaca gubila da se bilo šta uradi. Dovela sam tužitelje Harmona i Scota koji su pričali o procesuiranju bosanskih Hrvata i dokazivanju UZP-a i agresije Hrvatske (povodom godišnjice zločina u Ahmićima). Dovela sam Brammertza koji je sarajevskim gimnazijalcima održao čas historije i govorio o radu MKSJ. To je zaista bio prelijep događaj, Vijećnica krcata našom djecom…
Onda je došla Karićka i kako mi neko reče ugasila to tijelo koje je nešto radilo, a Centar svela na muzejsku izložbu u Vijećnici, iako je po potpisanom sporazumu sasvim jasno da bi on trebao raditi nešto drugo, puno važnije.
Zašto ovo pišem? Zato što me savršeno briga šta Karićka lično misli o opsadi Sarajeva, dok istovremeno briše institucionalno sjećanje koje je trebalo biti njegovano kroz ozbiljnu i trajnu instituciju u Sarajevu – onu koju je podržavao i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, koja je samim tim imala ogromnu snagu. Zato što, da je taj Centar radio svoj posao, ne bi se moglo dogoditi da Dragan Stevanović, kao gradski vijećnik, predloži da se u sred Sarajeva postavi spomenik “fočanskom heroju” Sekuli Staniću – čovjeku čije se ime nalazi u haškim arhivima. Ne zanimaju me njihove „namjere“. I put do pakla je popločan dobrim namjerama. Zanima me isključivo rezultat. A rezultat nije status na Facebooku kojim se obilježava godišnjica, niti prisustvo na nekom komemorativnom događaju. Rezultat je institucionalna memorija, zaštita historijske istine i jasno političko djelovanje protiv revizionizma.
Rezultati su jasni: naša djeca ne uče ništa o prošlosti. Ne znaju gotovo ništa o haškom naslijeđu, niti o presudama koje bi trebale biti temelj za razumijevanje nedavne historije. Umjesto toga, izložena su relativizaciji i revizionizmu – jer ne postoji institucionalno, državno, sistemsko njegovanje istine o prošlosti. A naše ministre, naše škole, naše političare... nije briga za to.
I to je ključni razlog zašto ja svom djetetu, iza zatvorenih vrata, moram pričati o opsadi Sarajeva. Moram joj objašnjavati šta se dogodilo u Bosanskoj Posavini, kakvi su stravični zločini počinjeni u Šamcu, Brčkom, zašto je baš Podrinje pretrpjelo toliko razaranja i smrti. Govorim joj da su Muslimani nekada živjeli u Foči i Zvorniku. Objašnjavam ko je i zašto zatvarao Muslimane na Heliodromu, kako je naša zemlja bila izložena agresiji iz Srbije i Hrvatske, kako su "dobrovoljci" iz Crne Gore dolazili u Foču da pljačkaju i siluju. Jer toga nema u udžbenicima. Nema u medijima. Nema u javnom prostoru. Umjesto istine, moje dijete, naša djeca, svakodnevno su izloženi relativizaciji i revizionizmu – sa svih strana.
Ako ikad i na koji način uđem u politiku, i budem imala ikakvu vlast, ovo će biti moja agenda!
