Tragična pogibija studenta Erdoana Morankića i teške povrede 17-godišnje djevojčice nisu samo nesretni slučajevi u sarajevskom saobraćaju. Pokazatelj su dugogodišnje zapuštenosti sistema u kojem je ljudski život postao kolateralna šteta nebrige, korupcije i nedostatka elementarne odgovornosti.
Dok se političke elite pokušavaju spasiti kozmetičkim ostavkama, na ulicama se rađa generacija koja više ne pristaje na ulogu nijemog posmatrača sopstvene propasti.
Sarajevski asfalt, godinama natapan krvlju nevinih u saobraćajnim nesrećama koje su prečesto ostajale bez pravičnog sudskog epiloga, ponovo je postao poprište tragedije koja je ovaj put prelila čašu strpljenja. Smrt Erdoana Morankića, studenta čiji je život tek trebao da ponudi najbolje ovom društvu, te teške povrede maloljetne učenice, pokrenule su talas protesta koji se danima ne smiruje.
Ipak, ono što ovaj trenutak razlikuje od svih prethodnih jeste profil onih koji su podigli glas. To više nisu 'profesionalni demonstranti' niti politički instruisane mase. Mladi ljudi su odlučili prekinuti generacijsku šutnju.
Politički odgovor na tragediju uslijedio je brzo, ali mnogi ga vide kao pokušaj gašenja požara prije nego što on zahvati cijelu zgradu vlasti. Premijer Kantona Sarajevo, Nihad Uk, podnio je ostavku, a pritisak javnosti izdejstvovao je i puštanje vozača tramvaja iz pritvora, čime se fokus vratio na ono što je suštinski bitno: stanje infrastrukture i sistema koji je tog vozača poslao na ulicu u neispravnom vozilu.
Međutim, postavlja se pitanje: da li je jedna ostavka dovoljna da nahrani glad za pravdom generacije koja je shvatila da ih sistem ne štiti, već ugrožava?
Organizovani oko neformalnih grupa i digitalnih platformi poput „hocel.ta.promjena“ i „pravda.promjena.ba“, studenti su jasno i precizno artikulisali svoje zahtjeve. Oni ne traže milostinju niti prazna obećanja. Njihovi zahtjevi su precizni: potpuna transparentnost istrage uz objavu videosnimaka iz vozila, hitno povlačenje svih nesigurnih i starih tramvaja iz saobraćaja do ponovnog servisiranja, te sistemska odgovornost svih u lancu javnog prevoza. Na kraju, oni zahtijevaju dugoročno rješenje: izgradnju sistema koji garantuje da se odlazak u školu ili na fakultet neće završiti na stranicama crne hronike.
Godinama su politički stratezi u Bosni i Hercegovini usavršavali metode manipulacije putem Facebooka, pretvarajući ovu mrežu u arenu za prepucavanja, botovske napade i jeftinu propagandu. Ciljali su na starije generacije, na one koji se lako daju zavesti nacionalističkom retorikom ili sitnim stranačkim benefitima. U tom procesu, napravili su kardinalnu grešku: potpuno su zanemarili mlade, smatrajući ih politički nebitnim jer statistički rjeđe izlaze na izbore.
Upravo u tom 'propagandnom vakuumu' stasala je nova snaga. To su mladi ljudi koji manje čitaju vijesti bliske strankama i preziru Facebook prepucavanja koja smatraju reliktima prošlosti. Oni su povezani sa svojim vršnjacima u Berlinu, Pragu ili Londonu. Mladi Sarajeva vide kako izgleda funkcionalan javni prevoz, moderna infrastruktura i država koja služi građaninu. Za njih su dugi politički statusi i 'trendi' TikTok videi bh. političara samo banalni performansi dvorskih luda koji nemaju nikakve veze sa stvarnošću.
Sociolog Marko Romić ističu da je ovaj trenutak ključan. Romić naglašava kako ohrabruje činjenica da konačno imamo artikulisanu reakciju mladih koji su ranije djelovali inertno, kao da su prespavali sopstvenu sudbinu. Tragedija u Sarajevu postala je alarm: shvatili su da su to mogli biti oni. Njihova poruka je jasna: mi više ne čekamo vašu dozvolu da živimo normalno.
Dok se podsjećamo na tragedije u Jablanici ili Tuzli, gdje su ljudski životi izgubljeni bez suštinskih promjena u sistemu, sarajevski protesti nude nadu da se ovaj put krug neće zatvoriti bez rezultata. Političari su postali bolno svjesni činjenice da ovi mladi ljudi imaju lične karte i pravo glasa koje su, čini se, napokon odlučili upotrijebiti.
Metode koje su godinama održavale fotelje, podjele na 'naše' i 'njihove', fašizam umotan u celofan patriotizma i nametnuti strah od drugog, na ovoj generaciji ne djeluju. Oni žele autoputeve, ekološke standarde, brz internet i sigurnost. Njihova čistoća i intelekt su jedina preostala brana protiv društvenog sistema koji se decenijama urušava pod težinom sopstvene nesposobnosti.
Crveni alarmi u kabinetima već gore! Politički stratezi grozničavo traže 'otrov' kojim bi neutralisali ovaj pokret, ali protiv pameti i čvrste volje onih koji nemaju šta izgubiti osim sopstvene nesigurnosti, njihova stara oružja su tupa. Vrijeme u kojem će vlastodršci polagati račune kroz konkretne rezultate, a ne kroz šuplje fraze, upravo je počelo.
Mladi su izašli na ulice, a njihova šutnja je zauvijek prekinuta. To je najbolja vijest koju je Bosna i Hercegovina čula u posljednjih trideset godina.
