Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i predsjednik NiP-a, Elmedin Konakovi*, vratio se sa Generalne skupštine UN-a u New Yorku i umjesto vanjskopolitičkih uspjeha, javnosti se obratio odbranom od optužbi za netizam i zapošljavanje bliskih saradnika u Ministarstvu vanjskih poslova (MVP).
Njegov odgovor na tekst "Slobodne Bosne", u kojem se detaljno navodi zapošljavanje prijatelja, stranačkih aktivista i rođaka, izaziva duboku sumnju u proklamovanu "pravičnost" i borbu protiv nepotizma koju Konaković godinama promoviše.
Centralni dio Konakovićeve odbrane bio je slučaj Denisa Mavrića, aktiviste NiP-a i njegovog dugogodišnjeg ličnog vozača, koji je, gle čuda, bio jedini kandidat na konkursu za vozača u Ambasadi BiH u Kataru. Ministar je to objasnio "teškim poslom" i "neadekvatnom platom", sugerišući da je Mavrić učinio uslugu Ministarstvu.
Ovo objašnjenje zvuči uvredljivo za svakog nezaposlenog građanina BiH. Sugerisati da se za državni posao u inostranstvu – ma koliko težak – javila samo jedna osoba (prijatelj ministra) zvuči kao eufemizam za namještanje konkursa. Javnost s pravom sumnja da je ovaj konkurs bio samo formalna kulisa za zbrinjavanje stranačkog čovjeka.
Dalje, na Mavrićevo upražnjeno mjesto ličnog vozača ministra, bez konkursa je došao Almir Osmanagić, bivši kolega Konakovićeve supruge. Konaković se brani ličnim izborom i pitanjem sigurnosti, što jeste diskreciono pravo ministra. Ipak, u kontekstu drugih sumnjivih zapošljavanja, takav izbor bez procedure samo produbljuje utisak da su lične i stranačke veze postale jedina kvalifikacija za rad u zgradi MVP-a.
Najšokantniji dio Konakovićevog obraćanja je njegovo objašnjenje da "uvijek mora neko nekoga znati" i da je "svako nečiji sin". Ovakva relativizacija problema nepotizma i klijentelizma je poražavajuća.
Konaković je pokušao umanjiti problem, tvrdeći da među stotinama ljudi u MVP-u ima tek "dvoje, troje, pet" ljudi povezanih s njim. Međutim, "Slobodna Bosna" je iznijela konkretna imena koja se ne uklapaju u ministrovu minimalizaciju:
1. Amila-Nahla Jašarević, Konakovićeva prva rodica, zaposlena kao sekretar u Kancelariji za diplomatsku obuku.
2. Nedžada Čorbo, supruga najbližeg saradnika i rukovodioca Interne revizije MVP-a, Amira Čorbe.
3. Davor Pavlović, komšija Aljoše Čampare, čija tetka već radi u MVP-u.
4. Ajša Grabovica, prva rodica supruge šefa Konakovićevog kabineta.
Kada su u pitanju ključni kadrovi, "dvoje, troje, pet" odjednom postaje čitav mreža rođačkih, prijateljskih i stranačkih veza koje Konaković koristi za popunjavanje ministarstva. Takva praksa direktno ruši kredibilitet institucije i narušava povjerenje javnosti.
Ministar Konaković je zaključio svoje obraćanje porukom novinarima da "prestanu rušiti Bosnu i Hercegovinu". Ovakav pokušaj zamjene teza je neprihvatljiv.
Nisu novinari ti koji ruše državu ukazujući na stranačko i rođačko zapošljavanje. Državu ruše oni koji principe i procedure zamjenjuju vezama, a javne resurse koriste za zbrinjavanje svoje bliže i dalje okoline. Takva praksa direktno potkopava sistem vrijednosti, ubija profesionalizam i tjera mlade i stručne ljude van BiH.
Kada se čitava diplomatska služba i sistem popunjavaju na osnovu toga ko je čiji rod, prijatelj ili komšija, to nije "pravičnost" na koju se ministar poziva, već čista zloupotreba moći. Javnost očekuje pravičnost i odgovornost, a ne opravdanja u stilu "svi su to radili". Očigledno je da je Konakovićevo obećanje o depolitizaciji i profesionalizaciji institucija ostalo samo prazno slovo na papiru.
