Zvonimir Barabaš počiva na varaždinskom groblju, a umro je 1864. godine nakon što se smrzao na grobu svoje majke. Na varaždinskom groblju (Hrvatska) stoji stari kameni spomenik koji već više od jednog vijeka čuva tihu priču o ljubavi, čežnji, patnji i vječnom zagrljaju majke i sina.
Pod hladnim kamenom počiva mali Zvonimir Barabaš – dječak koji je, prema predanju, jedne zimske večeri otišao da potraži toplinu i ljubav na grobu svoje pokojne majke i – zaspao!
Ujutru su ga pronašli – mirnog, spokojnog, kao da je konačno stigao tamo gdje je oduvijek želio da bude. Na njegovom nadgrobnom spomeniku jednostavno piše:
Ovdje počiva Zvonimir Barabaš 1855-1864. Mir vječni.
Njegov spomenik prikazuje usnulo dijete kako leži na majčinom grobu i simbolizuje vječnu povezanosti između majke i sina. Prema predanju, Zvonimir je imao samo devet godina kada je ostao bez majke.
Svaki njegov odlazak na groblje bio je pokušaj da osjeti blizinu koja mu je nedostajala. Te zime, vođen djetinjom tugom i ljubavlju, došao je ponovo – i nije se vratio. Ljudi su ga zatekli na snijegu, sklupčanog, kao da spava u majčinom naručju.
Danas, vijek i po kasnije, prolaznici i mještani i dalje zastanu pored njegovog groba. Donose svijeće, tiho se prekrste i šapuću: “Otišao kod majke u krilo”.
Ta jednostavna rečenica u sebi nosi svu težinu i nježnost jedne ljubavi. U vremenu kada se često zaboravlja šta znači toplina, prisnost i odanost, spomenik malog Zvonimira podsjeća da ljubav, čak i kada tijelo prestane da diše, nastavlja da živi – tiho, postojano i – vječno, piše Kurir.rs.
