Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. godine promijenila je živote mnogih, ali sudbina je spojila dvoje mladih ljudi - Merimu Buzimkić iz Bosanskog Grahova i Dušana Pavlovića iz Beograda. Dok su drugi birali strane sukoba, oni su izabrali ljubav.
Merima je te jeseni doputovala u Beograd vojnim avionom iz Knina, tražeći svoju tetku u Batajnici. U haosu rata, bez vijesti o porodici i sa srcem punim straha, nije ni slutila da će upravo ovdje upoznati čovjeka svog života.
‘U Beogradu sam 22. oktobra 1992. godine upoznala svog sadašnjeg supruga Dušana. Nakon mjesec dana viđanja, pozvao me je na svoju slavu. Došla sam pomoći njegovoj majci i tu me zaprosio’, prisjeća se Merima.
Ljubav rođena u ratu
Njihova ljubav, rođena u najtežim vremenima, bila je hrabar čin. U vrijeme kada su ljudi dijelili život prema vjeri i porijeklu, Merima i Dušan odlučili su krenuti zajedno.
‘Godinu dana smo živjeli nevjenčani, radili i štedjeli za svadbu. Ubrzo nakon vjenčanja dobili smo dvoje djece’, kaže Merima.
Tri desetljeća kasnije, par slavi 30 godina skladnog braka. Rat, predrasude i razlike ostali su iza njih - kao podsjetnik na snagu ljubavi koja spaja, piše Stil, prenosi Slobodna-bosna.ba.
'Ljutio se tata malo na početku'
Nakon nekoliko godina, Merima je saznala da su joj roditelji živi. Poslala im je pismo, otkrivši da je udana za Srbijanca i da ima dvoje djece.
‘Čak i da su se ljutili, ne bi mogli utjecati na mene, jer sam već osnovala porodicu’, kaže ona.
Otac Osman u početku je bio iznenađen i pomalo nelagodan, ali kada je upoznao Dušana i vidio sreću svoje kćeri, sve se promijenilo: ‘Ljutio se tata malo na početku, ali kako narod kaže - svoje se meso ne jede. Kad su shvatili da sam živa i da sam sretna, Dušana su zavoljeli kao sina. Uvijek su govorili da im je on najbolji zet.’
'Nije važno krstiš li se ili klanjaš'
Merimina porodica danas je simbol različitosti koje mogu živjeti zajedno. ‘Jedna sestra se udala za Amerikanca i živi u New Yorku, druga u Bosni za muslimana, a ja za Srbijanca Dušana. Moj otac u svojoj kući ima tri vjere’, priča Merima kroz osmijeh.
Kad je došla u Beograd, Merima nije krila svoje porijeklo, a lokalna zajednica nije pokazivala osudu. ‘Nikada me niko nije uvrijedio, niti ružno pogledao. Sretala sam i ljude koji su u ratu izgubili svoje najmilije, ali meni lično niko nikada nije rekao ništa loše.’
Danas Merima i Dušan zajedno slave Božić, Uskrs i Bajram, a za njihovom trpezom ima mjesta za sve običaje.
‘Za mene je važno kakav si čovjek. Nije važno da li se krstiš ili klanjaš. Tako sam odgajala i svoje kćerke - da poštuju sve ljude’, kaže Merima.
