Dok svakodnevno svjedočimo nadmetanju političara oko funkcija, funkcionalnosti i „reformi“, u podnožju planina, tamo gdje Neretva grize kamen, zaboravljeni ljudi šute nad tragedijama koje se ne računaju u budžetima i statistikama. Jedna takva tragedija događa se u mjestu Seonica kod Buturović Polja – tiho, tužno, i gotovo nevidljivo.
Poplave koje su u oktobru prošle godine poharale Jablanicu, Buturović Polje i Konjic nisu odnijele samo kuće i puteve. Odnijele su ono najsvetije – mir mrtvih. U Seonici je uništeno mezarje.
Jutros je pas jednog mještanina pronašao ljudski skelet, posmrtne ostatke koje je vodena bujica iskopala iz zemlje i odbacila kao smeće.
Emir Žiko, mještanin, za Hayat.ba opisuje stravičnu scenu:
Pas mog prijatelja našao je posmrtne ostatke neke osobe čiji je mezar odnijela voda. Žalosno je gledati kako pas glođe ljudski skelet, a da se ništa ne poduzima.
Donji dio harema u Seonici je nestao. Voda je odnijela nišane, kosti, tragove. Rođaci onih koji su tu ukopani više nemaju gdje doći proučiti fatihu. Nema ploče. Nema imena. Nema ni odgovora. Mještani su se, kako kažu, više puta obraćali Općini, Mjesnoj zajednici, Islamskoj zajednici – ali niko ne reagira. Ni saučešće, ni lopata, ni plan. Samo tišina i spušten pogled.
Pokrenuli smo inicijativu da se napravi turbe – da imamo bar jedno mjesto da možemo doći, proučiti nešto. Da znamo da su naši bližnji i dalje ovdje, makar u znaku. Jer ovo... ovo je nepoštovanje prema mrtvima, ali i prema živima - kaže Emir.
Ovo nije samo problem jedne zajednice. Ovo je ogledalo našeg društva. Ogledalo koje nam pokazuje koliko malo vrijedi ljudsko dostojanstvo, ako nije dio neke izborne kampanje, neke donatorske konferencije...
A dok se institucije kolebaju, dok se čija je nadležnost i ko bi „trebao prvi reagovati“, mrtvi i dalje šute. A možda, baš kroz šapat vode koja nosi njihove ostatke, poručuju više nego svi naši govornici zajedno: da smo ih napustili. Da smo ih zaboravili.
