Devedesete prošlog stoljeća bile su krvave za područje Balkana. Pred kraj stoljeća Slovenija, Hrvatska i BiH su stekle nezavisnost što tadašnja Jugoslavija na čelu sa ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem nije priznavala.
Zbog toga je krenuo krvavi pohod na ove zemlje koje su tek stekle nezavisnsost. U sve tri zemlje je JNA pokušala da provede politiku zločinca Miloševića te na taj način prisilnim putem zadrži teritorije koje je počela gubiti. Slovenija i Hrvatska su, ako se to može reći za ratno stanje, i dobro prošle u poređenju sa BiH.
JNA je ubrzo „istjerana“ iz Slovenije i Hrvatske dok su u BiH politike Miloševića provodili zločinci poput Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Biljane Plavšić, Nikole Poplašena i drugih. Svi ovi zločinci koji su djelovali u BiH su bili potpomognuti beogradskim režimom koji ih je obezbjeđivao u svakom smislu kako bi istrijebili Bošnjake koji su stajali na putu ostvarivanja projekta „Velike Srbije.“
Tokom tih ratnih godina počinjeni su mnogi zločini poput genocida u Prijedoru i Srebrenici te drugi ratni zločini koji nisu presuđeni kao genocid u Sanskom Mostu, Višegradu, Ključu i drugim bh. gradovima.
Opsada Sarajeva
Paravojne srpske snage, potpomognute beogradskim režimom, nisu ostavile ni glavni grad BiH na miru. Opsada Sarajeva je počela 5. aprila 1992. a završila 29. februara 1996. Odnosno trajala je 44 mjeseca. Ovim je opsada Sarajeva postala najduža u savremenoj historiji ratovanja što je tri puta duže nego li opsada Staljingrada u Drugom svjetskom ratu.
Tokom opsade ubijeno je 11.541 građana od kojih je 1.601 dijete. O kakvim zločinima se radi najbolje govori podatak da je na dnevnoj osnovi u prosjeku bacano 329 projektila na grad ili 50.000 tona artiljerijskih projektila.
Prve civilne žrtve u Sarajevu su upravo pale 5. aprila. Suada Dilberović i Olga Sučić koje su ubijene na mostu Vrbanja nedaleko od tadašnje Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ispred koje su se odvijale demonstracije.
Na demonstrante, koji su samo tražili mir a ne rat i sve ono što je u kasnijim godinama uslijedilo, otvorena je vatra od koje su ove dvije žene preminule. Upravo je most Vrbanja dobio ime po ove dvije hrabre žene koje su postale simbol demonstracija protiv ratnih dejstava u BiH.
Od zločinakčke ruke nisu bili pošteđeni ni najmlađi. Tako je 9. novembra 1993. granatirana OŠ „Prvi maj“ (današnja OŠ „Fatima Gunić) u naselju Alipašino Polje. Od zločinačke ruke je tom prilikom ubijena učiteljica Fatima Gunić i troje učenika kao i 21 civil.
Zločinci, koji su ugasili 11.541 život Sarajki i Sarajlija, su gađali i bolnice, porodilišta, ljude koji su čekali u redovima za vodu kao i pijace gdje su se ljudi masovno okupljali. Jedan od tih zločina se desio na pijaci „Markale“ za koju je paravojna VRS optuživala ARBiH za ispaljivanje projektila. Međutim, na Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu je potvrđeno kako su projektili ispaljeni sa položaja VRS-a čime je još jedna propaganda zločinaca pala u vodu.
Ni nakon toliko godina od kraja ratnih dešavanja građani se prisjećaju onoga šta je zadesilo glavni grad. Ko god je prošao ovo iskustvo i danas mu sjećanja naviru i „prolaze ga trnci“ od same pomeni na ono šta su gledali svojim očima.
Presude za opsadu Sarajeva
Pripadnici paravojne VRS-a su presuđeni za teroriziranje Sarajeva čime je Međunarodni krivični sud u Hagu stavio tačku na opsadu Sarajeva. Stansilav Galić, Radovan Karadžić i Ratko Mladić su presuđeni pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu na zatvorske kazne čime je barem malo pravda zadovoljena.
Međutim, nikakva zatvorska kazna ne može da nadoknadi gubitke članova porodice a pogotovo onih najmlađih pred kojima je trebala biti budućnost. Zločinci su pokušali ugasiti ne samo mladost nego i blistaviju budućnost jednog grada.
Mislili su da će nam zatrti trag ali nisu razmišljali o tome kako ćemo izroditi buduće generacije koje će BiH voditi ka boljoj i svjetlijoj budućnosti.
Zbog toga je na naraštijama koji su preživjeli ove strašne zločine i na njihovim pokoljeninjama da čuvaju sjećanje na zločine koji su njihov grad zavili u crno.
