Tragedija u kojoj je poginuo Erdoan Morankić, student Akademije likovnih umjetnosti, primjeran i talentovan mladić, još je jedan u nizu primjera onih koji na najsuroviji način ilustruju rupe u sistemu, neodgovornost i nemar.
Piše: Alem Karamešić
Neko je kriv. Ne samo za Erdoanovu smrt, nego i za mladu učenicu za čiji se život bore ljekari u Općoj bolnici. Građani s pravom traže odgovornost a ona je negdje u sistemu.
Neke odgovore ponudit će nalazi vještačenja ali i nakon toga ostat će još mnogo onih ZAŠTO? Recimo ZAŠTO se uvijek nešto ovako mora dogoditi da se počne razmišljati? ZAŠTO je tako teško prevenirati ovakve tragedije? ZAŠTO ne učimo na greškama? ZAŠTO stradaju nevini? ZAŠTO je ubijen Denis Mrnjavac? ZAŠTO su ubijene Selma Agić i Edita Malkoč? ZAŠTO su ubijene Azra Spahić i Alma Suljić? Svi su stradali u krugu 100 metara...Mladost nestaje i nikakva pravda je ne može nadoknaditi.
I ako se pronađe krivac, to neće vratiti Erdoana njegovoj porodici. Ako se nađe krivac, to neće pomoći stradaloj djevojci. Još jedan život je nestao, drugi devastiran. Do kada ćemo nizati imena na crnoj listi? Hoćemo li kao društvo zaustaviti smrt na ulicama ili ćemo čekati nova imena na crnoj listi? Ovo su suštinski problemi našeg društva. Ako se ne riješe, svi možemo biti žrtva neispravnog tramvaja, pijanog ili drogiranog vozača, raznih nasilnika, srušenog stabla, ledenice s krova ili oronule fasade...
To su problemi iz „naše avlije“ gdje se ne pita ni Dodik ni Čović. Gdje nema visoke politike Trumpa, Putina i Orbana, nema lobiranja ili priča ko je koje nacionalnosti, Izbornog ili bilo kojeg zakona. Kamo sreće da imamo neki kojim se štite građani. Oni se danas osjećaju nesigurno. Pokazali su to i na protestima. Ako opasnost vreba od tramvaja, od čega onda ne vreba? Do kada ćemo gledati krv na asfaltu? Zar ga devedesete nisu dovoljno natopile? Kada ćemo i hoćemo li ikada imati normalan sistem? I ne samo u saobraćaju nego svugdje: obrazovanju, zdravstvu, kulturi, sportu, umjetnosti...Ako baš nigdje nije kako treba, onda je problem negdje u vrhu. Prepoznaju to i mladi. Čulo s protesta „ostavke, ostavke“. Nihad Uk je poslušao i podnio ostavku, vozač tramvaja pušten je na slobodu. Glas naroda konačno je dovoljno jak. Mladi su uzeli stvar u svoje ruke i pokazali da imaju snagu za p(re)okret. Je li došlo vrijeme da se stavi tačka na smrt? Jesu li društvo i vlast konačno svjesni kratera koji postoje u sistemu? Je li moral konačno važniji od fotelje? Nadajmo se da su odgovori JESTE, i da neće biti novih ZAŠTO?
