1570. - Otomansko carstvo objavilo rat Veneciji zato što je odbila da mu preda mediteransko ostrvo Kipar.
1813. - Rođen danski filozof Obi Seren Kjerkegor, rodonačelnik filozofije egzistencijalizma, nazvan "kopenhaški Sokrat". Nasuprot filozofskoj tradiciji, posebno u protivstavu prema sistemu filozofije Fridriha Hegela i tradicionalne hrišćanske misli, razvio je drukčiji uvid u obilježja ljudskog individualnog bitisanja. Prema njegovom učenju, za egzistenciju nema sistema, jer je ona sloboda, duh, nemir, strepnja, očajanje, doživljaj grijeha, nepojmljivost, bolest nasmrt - uvijek odnos, a ne kategorijalno postojanje. Djela: "O pojmu ironije sa stalnim osvrtom na Sokrata", "Ili - ili", "Pojam strepnje", "Bolest nasmrt", "Dnevnik", "Stadijumi na životnom putu", "Filozofske mrvice".
1818. - Rođen njemački filozof jevrejskog porijekla Karl Hajnrih Marks, najveći socijalistički teoretičar i istaknuti vođa zapadnoevropskog radničkog pokreta u 19. vijeku. Završio je studije filozofije u Berlinu, a u 23. godini je doktorirao filozofiju na Univerzitetu u Jeni disertacijom "Razlika između Demokritove i Epikurove filozofije prirode". Odustao je od univerzitetske karijere i 1842. postao glavni urednik "Rajnskih novina". Kad su pruske vlasti 1843. zabranile list zbog revolucionarne usmjerenosti, emigrirao je u Francusku. Otada je, s kraćim prekidima, živio u emigraciji, najduže u Engleskoj, gdje je umro 1883. Od septembra 1844. do kraja života družio se i najtješnje sarađivao s njemačkim filozofom Fridrihom Engelsom. S njim je 1847. osnovao u Londonu Savez komunista, prvu revolucionarnu radničku organizaciju, i 1848. njih dvojica su izdala sažet program organizacije - brošuru "Manifest komunističke partije". Pod njegovim uticajem 1864. je osnovana Prva internacionala. Napisao je niz kapitalnih djela iz ekonomije, filozofije, istorije i sociologije. Djela: "Prilog jevrejskom pitanju", "Prilog kritici Hegelove filozofije prava", "Kritika Hegelove filozofije državnog prava", "Ekonomsko-filozofski rukopisi", "Teze o Fojerbahu", "NJemačka ideologija" /s Engelsom/, "Sveta porodica" /s Engelsom/, "Bijeda filozofije", "Klasne borbe u Francuskoj 1848-1850", "Osamnaesti brimer Luja Bonaparte", "Građanski rat u Francuskoj", "Kapital - kritika političke ekonomije".
1821. - Umro bivši francuski car Napoleon Prvi Bonaparta, jedan od najvećih vojskovođa u istoriji, čiji su osvajački pohodi izmijenili Evropu i okončali feudalizam. Prvi put se istakao 1793. u borbi protiv Engleza kod Tulona, kad je u 24. godini postao general. U Italiji je 1796. i 1797. potukao vojsku Austrije, a 1797. ukinuo Mletačku republiku. Poslije pohoda na Egipat, po povratku u Francusku je - koristeći nezadovoljstvo vladavinom Direktorijuma - u novembru 1799. državnim udarom zaveo režim konzulstva, uzevši neograničenu vlast kao "prvi konzul", a od 1802. kao "doživotni konzul". Reformisao je administraciju, prosvjetu, finansije i sudstvo, dao Francuskoj nov krivični i građanski zakon /Napoleonov kodeks/, zaključio konkordat s papom Pijem Sedmim i privremeno suzbio aspiracije Velike Britanije i Austrije. Koristeći uspjehe, 1804. se proglasio carem, nastavio osvajanja i zaveo apsolutističku vladavinu. Pobjedama 1805. nad Austrijancima kod Ulma i rusko-austrijskom vojskom kod Austerlica primorao je Austriju na mir, a 1806. je zaratio s Prusima, potukao ih kod Jene i Auerštata i 1807. primorao Prusku da potpiše mirovni ugovor pod veoma teškim uslovima. Potom je pokušao da pokori Španiju i 1808. je brata Žozefa postavio za španskog kralja. Napoleonove pobjede od 1805. do 1809. omogućile su potpunu političku i ekonomsku prevlast Francuske nad većim dijelom zapadne, srednje i južne Evrope, a pokušavajući da pokori cijelu Evropu 1812. se odlučio na invaziju Rusije. Poraz, koji je tada doživio, označio jer početak njegovog kraja, a moć Francuske, iscrpljene ratovima i privrednom krizom, slomljena je porazom 1813. kod Lajpciga. Saveznici /Rusi, Englezi, Prusi, Austrijanci/ ušli su u Pariz krajem marta 1814, a Napoleon je abdicirao i prognan na sredozemno ostrvo Elba. Odatle se vratio u Pariz u martu 1815, ali je već u junu konačno putučen kod Vaterloa i prognan na ostrvo Sveta Jelena u Atlantskom okeanu, na kojem je i umro.
1846. - Rođen poljski pisac Henrik Sjenkjevič, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1905. godine. Svjetsku slavu je stekao istorijskim romanima. Djela: romani "Quo vadis", "Ognjem i mačem", "Potop", "Pan Volodijovski", "Bez dogme", "Porodica Polanjeckih", "Kroz pustinju i prašumu", zbirka pripovijedaka "Skice ugljenom".
1870. - Rođen Safvet-beg Bašagić
Rođen je 06. maja 1870. godine u Nevesinju. Osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu, u Sarajevo se doselio 1882. godine gdje završio ruždiju i a nakon toga gimnaziju 1895. godine.
Od 1895. do 1899. studirao je na Bečkom univerzitetu orijentalne jezike, arapski i perzijski. Jedno vrijeme radio je kao profesor u sarajevskoj Velikoj gimnaziji (Prva gimnazija), te 1903. je osnovao društva Gajret, El-Kamer, Muslimanski klub. 1907. godine pokreče list Ogledao, a godinu dana kasnije odlazi u Beč gdje priprema doktorat iz orijentalnih jezika i historije islama.
Safvet je pisao pod pseudonimom Mirza Safvet. Bio je pjesnik, historičar, dramski pisac, prevodilac sa orijentalnih jezika.
Doktorat je odbranio 1910. godine na temu "Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur" i stiče zvanje doktora. Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanskom saboru i odmah poslije smrti Ali-hodzabega Firdusa, imenovan je za predsjednika Sabora. Na tom položaju ga je zatekao i slom Monarhije. Nakon rata, od 1919. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je umirovljen.
“Jedan narod može doživjeti politički, socijalni i ekonomski fijasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine koje mi zovemo literaturom. Taj trijumf ostaje za vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima”.
Poeziju je počeo pisati još kao učenik sarajevske gimnazije, a na studiju u Beču priredio je za štampu prvu zbirku pjesama (Trofanda iz hercegovačke dubrave), a tada piše i prve naučne radove i prikuplja građu za historiju Bosne. 1. maja 1900. godine pokreće zajedno sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem list Behar.
Umro je 9. aprila 1934. u Sarajevu, a sahranjen u haremu Begove džamije.
1936. - Trupe fašističke Italije pod komandom feldmaršala Pjetra Badolja okupirale Adis Abebu, prijestonicu Etiopije. Agresija na tu nezavisnu afričku zemlju bila je prvi oružani pohod fašizma, a istog dana 1941. u Adis Abebu je poslije oslobođenja Etiopije - prve zemlje u kojoj je u Drugom svjetskom ratu fašizam poražen - ušao etiopski car Haile Selasije Prvi.
1941. - Rođen Ivica Osim
6. maja 1941. godine rođena je jedna od najvećih legendi bh. fudbala, Ivica Osim. Popularni "Švabo" rođen je u sarajevskom naselju Hrasno, a odrastao je u radničkoj porodici. Otac mu je bio bravar u željeznici i povremeno svirao harmoniku, dok mu je majka bila domaćica i aktivistica u Crvenom križu, za šta je dobila Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Osnovnu školu završio je u sarajevskom naselju Hrasno, nakon čega upisuje gimnaziju. U srednjoj školi bio je jedan od najboljih matematičara zbog čega je oslobođen mature, te nakon završetka upisuje matematički fakultet u Sarajevu. Već na prvom ispitu studija matematike, dobija ocjenu devet, i mnogi tvrde da bi, da se opredijelio za nastavak studija umjesto za fudbal, vjerovatno stigao i do nekog univerzitetskog zvanja.
Fudbalska (igračka) karijera
Fudbalsku karijeru, Osim je počeo 1954. godine, u omladinskom pogonu FK Željezničar iz Sarajeva. Za prvi tim debitovao je 1959. godine, na utakmici protiv NK Proletera iz Osijeka. Zbog izvanredne tehnike, sjajnog vođenja lopte, efektnog driblinga i dobrog šuta, dobio je nadimak Strauß sa Grbavice i brzo postao miljenik publike. Osim je u Željezničaru proveo devet godina, nakon čega je prešao u holandski FC "Zwolle". Međutim zbog povrede koljena, tamo se zadržao samo tri mjeseca, pa se vratio u Željezničar. 1970. godine odlazi u francuski RC Strasbourg, gdje ostaje naredne dvije sezone gdje, u 58 utakmica postiže 16 golova. 1972. godine prelazi u CS Sedan, gdje ostaje naredne tri sezone, da bi zatim otišao u FC Valenciennes, nakon čega se vraća u RC Strasbourg, gdje završava igračku karijeru.
Što se tiče reprezentativne karijere, Osim je u periodu od 1962. do 1963. godine bio član mlade U21 reprezentacije Jugoslavije, za koju je odigrao tri utakmice. Za A reprezentaciju postigao je osam golova u 16 utakmica. Također, Osim je bio i na Olimpijskim igrama, 1964. godine u Japanu, kada je u pet odigranih utakmica postigao 4 gola. Jedan je od rijetkih fudbalera koji se može pohvaliti da je igrao finale Evropskog prvenstva. Bilo je to 1968. godine, kada je Jugoslavija, u ponovljenoj utakmici, izgubila od reprezentacije Italije, rezultatom 2:0. Posljednju utakmicu Osim je za reprezentaciju odigrao 30. aprila 1969. godine, protiv reprezentacije Španije u Barseloni, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, koje se odigralo u Meksiku 1970. godine.
Trenerska karijera
Nakon završene igračke karijere, Osim je postaje trener FK "Željezničar", 1978. godine. Na toj poziciji zadržao se osam godina, u toku kojih je dva puta postao vice-prvak Jugoslavije, nastupio u finalu "Kupa Maršala Tita", te igrao u polufinalu Kupa UEFA, 1986. godine, protiv mađarskog FK Videotona. Radi se o utakmici koja se i danas prepričava, ne samo u BiH, nego i šire. Sam kraj pomenute utakmice bio je jedan od najtežih sportskih trenutaka u historiji FK Željezničara i u trenerskoj karijeri Ivice Osima.
Na ljetnim Olimpijskim igrama 1984. godine u Los Angelesu, bio je asistent Ivanu Toplaku, tadašnjem selektoru Olimpijske fudbalske reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila bronzanu medalju. 1986. godine popularni "Švabo" postaje selektor reprezentacije Jugoslavije (na čijoj klupi je 2 godine ranije bio asistent Ivanu Toplaku, kada je Jugoslavija osvojila bronzu na OI u Los Angelesu) sa kojom debituje 29. oktobra 1986. godine u Splitu, protiv reprezentacije Turske, pobjedom od 4:0. 1990. godine na Svjetskom prvenstvu u Italiji, Osim je vodio reprezentaciju Jugoslavije do četvrfinala, gdje na penale biva poražena od reprezentacije Argentine. 1992. godine, Jugoslavija se, također pod vodstvom Osima kvalifikovala i na Evropsko prvenstvo, međutim zbog početka sukoba u Jugoslaviji, reprezentacija je diskvalifikovana sa prvenstva.
Od 1991. do 1992. godine paralelno sa reprezentacijom Jugoslavije vodi beogradski FK Partizan sa kojim 1992. godine osvaja "Kup Jugoslavije". 1992. godine preuzima grčki Panathinaikos FC, gdje ostaje sve do 1994. godine i osvaja dva puta "Grčki Kup", jedan "Grčki Super Kup", a bio je i vice-prvak Grčke lige, sa jednim bodom manje od prvoplasiranog AEK-a. U julu 1994. godine, preuzima austrijski SK Sturm iz Graza. U toku narednih osam godina (1994-2002.) sa SK Sturmom dva puta osvaja Austrijsku ligu, jednom "Austrijski Kup", dva puta "Austrijski Super Kup", te igra Ligu Prvaka od 1998. do 2000. godine. U Januaru 2009. godine prglašen je za "trenera stoljeća", na svečanosti povodom stogodišnjice postojanja kluba. U periodu od 2003. do 2006. godine bio je i trener japanskog JEF Uniteda, sa kojim 2005. godine osvaja "Japanski Kup". Bio je to prvi pehar u historiji kluba. Na mjesto svog pomoćnika dovodi sina Amara Osima, koji kasnije preuzima klub, nakon što je Ivica Osim promoviran kao selektor reprezentacije Japana, 21. jula 2006. godine.
16. novembra 2007. godine, dok je bio selektor reprezentacije Japana, Osim je doživio moždani udar u svom apartmanu u Tokiju, za vrijeme gledanja utakmice engleske Premier Lige. Nakon udara bio je u komi do 3. decembra 2007. godine, a nakon buđenja iz kome prvo što je upitao suprugu Asimu bilo je "Kako je prošla utakmica?" (koja se odvijala u trenutku nesreće).
Za vrijeme svog boravka u Japanu, stekao je veliku popularnost. 2005. godine u Japanu je objavljena i knjiga pod nazivom "Riječi Osima", u kojoj su bili napisani citati Ivice Osima. Knjiga je prodata u više od 400.000 primjeraka, a bila je i bestseller u Japanu.
Kratak period obavljao je funkciju predsjednika Komiteta za normalizaciju F/NSBiH.
1942. - Godišnjica smrti Hasana Kikića
Hasan Kikić je rođen 20. avgusta 1905. godine u Gradačcu. Osnovnu školu završio je 1918. godine u rodnom gradu, a od 1919. do 1922. godine pohađao je Višu dječačku školu u Derventi, gdje je uz materijalnu pomoć ujaka nastavio i Učiteljsku školu od 1923. do 1926. godine. Zbog đačkog štrajka koji je organizovao s Ilijom Grbićem u februaru 1926. godine isključen je iz škole, pa je IV razred Učiteljske škole završio u Zagrebu.
Od 1927. godine radio je kao učitelj, prvo u Pašinom Konaku (Hajdarevići) u okolini Zavidovića, nakon toga u Rogatici, Gornjem Sjeničaku u okolini Vrginmosta (Gvozd) i Pisarovini u Hrvatskoj. Dok je radio kao učitelj, privatno je polagao gimnaziju, a od 1934. do 1938. godine vanredno je studirao i završio Pravni fakultet u Beogradu . Godine 1940. premješten je u Zagreb, gdje je 26. II 1940. godine dodijeljen na rad Prosvjetnom odjelu Banovine Hrvatske.
Od samog dolaska u Hrvatsku kreće se u krugu naprednih lijevo orijentisanih intelektualaca, političara, književnika (M. Krleža, A. Cesarec, O. Prica, V. Šeferov, K. Hegedušić, M. Iveković, itd.). Kao učitelj u osnovnoj školi 1941. godine mobilisan je u domobrane. Za vrijeme tzv. NDH dok je bio u Zagrebu, skriva ilegalce i rastura naprednu literaturu, a kada je kao domobranski satnik bio na službi u Sanskom Most, putuje u Zagreb i odatle prenosi sanitetski i drugi materijal za partizanske odrede u Bosanskoj krajini.
U februaru 1942. godine prelazi na slobodnu teritoriju. Ubrzo je zarobljen, četnički vođa Uroš Drenović ga je osudio na smrt, ali on uspijeva da pobjegne i priključuje se Grmečkom partizanskom odredu. Poginuo je 6. maja 1942. godine od četničke zasjede kod sela Rapta pod planinom Čemernicom između Mrkonjić-Grada i Skender-Vakufa...
Prve književne radove počinje objavljivati 1926. godine: najprije prozni rad "Iz zapisa jednog alkoholičara" (Učiteljski podmladak), a potom pjesmu "Pjesma bolesne djevojke" (Vijenac). Svoje književno djelo, kao i život u cjelini posvetio je siromašnom i napaćenom bosanskom čovjeku, iz čijih je redova i sam ponikao. Rijetko je ko na ovom našem tlu s takvim poznavanjem ljudi i njihovog života i s takvom ljubavlju, ulazio u svijet proleterizirane bosanske sirotinje, u svijet obespravljenih. Iz Kikićevog pera progovorio je narod, ojađen i pritisnut nevoljama, izmučen i napaćen.
1955. - Zapadni saveznici obnovili suverenitet Zapadne Njemačke i primili je u NATO pakt.
1961. - Iz Kejp Kanaverala poletio kosmički brod "Merkjuri", prva kosmička letjelica SAD s ljudskom posadom, kojim je upravljao Alen Bartlet Šepard. Brod nije obletio planetu već je dostigao visinu od 185 kilometara i poslije 15 minuta se vratio na Zemlju.
1977. - Umro njemački državnik i ekonomista Ludvig Erhard, zapadnonjemački kancelar od 1963. do 1966, arhitekta privrednog oporavka i uspona Zapadne NJemačke poslije Drugog svjetskog rata.
1978. - Teroristička grupa "Crvene brigade" saopštila da je ubila bivšeg premijera Italije Alda Mora, otetog u martu 1978. NJegovo tijelo je pronađeno dva dana kasnije.
1990. - U Bonu počeli razgovori SSSR, SAD, Velike Britanije, Francuske i dviju njemačkih država o ujedinjenju Njemačke.
1997. - SAD deportovale u Jordan vođu islamske terorističke organizacije "Hamas" Musu Mohameda Abu Marzuka pošto nisu uspjele da pronađu dovoljno dokaza da ga optuže za umiješanost u terorističke napade.
1999. - Na sjeveru Albanije srušio se američki helikopter AH-64 tipa "apač" i oba pilota su poginula, a NATO pakt saopštio da se nesreća dogodila zbog kvara motora tokom "rutinske vježbe".
2019. - U avionskoj nesreći na moskovskom Aerodromu "Šeremetjevo" kada se zapalio avion "suhoj superdžet 100" u kojem je bilo 78 putnika i članova posade, poginula je 41 osoba. Preživjelo je 37 ljudi, među kojima i piloti koji su potvrdili da je grom udario u avion, poslije čega se motor zapalio.
2020. - Kina uspješno lansirala svoju najveću raketu sa svemirskim brodom nove generacije.
