Na današnjoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske svjedočili smo jednom od najvulgarnijih i najštetnijih istupa visokog državnog zvaničnika u novijoj političkoj historiji entiteta. Premijer Radovan Višković, inače bjegunac od bh. pravosuđa, je odgovarajući na legitimno pitanje zastupnice PDP-a Tanje Vukomanović o demografskoj politici, javno i neprimjereno poručio: "Sram vas bilo što ne rađate djecu."
Ova izjava, izrečena s pozicije moći, nije samo seksistička i neodgovorna – ona je i opasna. Višković, koji bi kao nosilac izvršne vlasti trebao prednjačiti u osnaživanju porodica i žena, odlučio je okriviti žene za duboku demografsku krizu koju upravo njegova vlast godinama ignoriše. Umjesto odgovora o konkretnim mjerama, subvencijama, predškolskom obrazovanju, podršci za radne majke ili o stanju u porodilištima, premijer se odlučuje za moralnu presudu ženama – kao da je plodnost pitanje političke lojalnosti, a ne kompleksan društveni izazov.
Ministrica porodice, omladine i sporta Selma Čabrić (SP), kojoj je pitanje prvobitno bilo upućeno, pokušala je oprati ruke izjavom da "Ministarstvo ne može utjecati na porodice da se odvaže da imaju djecu". Nažalost, upravo ovakav defetistički stav pokazuje zašto RS nema ni jasnu strategiju, ni sistemsku podršku mladim parovima, trudnicama i majkama.
Tanja Vukomanović je s punim pravom uzvratila da je Viškovićeva izjava uvreda za sve žene, bez obzira na to da li imaju djecu, žele ih ili ne mogu da ih imaju. Podsjetila je na surove realnosti poroda i postporođajne traume, nedostatak sistemske brige i mjera, te birokratizovani sistem u kojem veza i poznanstvo odlučuju o mjestu u vrtiću, a ne potrebe porodice.
U zemlji u kojoj žene iz porodilišta izlaze s rečenicom „nikad više“, gdje socijalna sigurnost ne postoji, a zdravstveni sistem je često ponižavajući, pozivanje žena na rađanje – uz optužbu i moralizaciju – predstavlja institucionalno nasilje.
Bjegunac Višković se nije izvinio.
To je možda i najveći problem. Jer nije riječ samo o jednoj rečenici – riječ je o političkom svjetonazoru u kojem je žena svedena na matericu, a vlast ne priznaje ni odgovornost, ni empatiju.
Ovakav trenutak ne smije ostati zaboravljen. Ne zbog političkih poena opozicije, već zbog svih žena u koje već godinama čekaju da ih vlast ne posmatra kao broj, već kao građanke. S pravima. S dostojanstvom. I s izborom.
