Samo mjesec dana nakon objave "primirja" u Gazi, kada je cijeli svijet bio svjestan da je njegova jedina svrha omogućiti Izraelu da nastavi genocid, Njemačka je još jednom raširila veo šutnje nad procesom, pokrećući "ofanzivu normalizacije".
Prošlog novembra, nakon sastanka sa svojim izraelskim kolegom Gideonom Saarom u Tel Avivu, njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul izjavio je da je njegovo "povjerenje u mirovni proces u cjelini poraslo" i da se "situacija primjetno stabilizirala". Nekoliko dana kasnije, 160 "mladih lidera" iz Njemačke nije se ustručavalo prihvatiti poziv Izraela da upiju cionističku propagandu.
A početkom decembra, njemački kancelar Friedrich Merz posjetio je izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, traženog ratnog zločinca, odajući tako počast ubilačkom režimu koji on i dalje naziva demokratijom, istovremeno uvjeravajući Berlin u kontinuiranu bezuvjetnu podršku Izraelu zločinima protiv čovječnosti.
Njemačka policija je slijedila taj primjer, željna da "uči od Izraela" - očigledno fascinirana oružjem testiranim na Palestincima u Gazi, koje će uskoro imati na raspolaganju, piše Jurgen Mackert, profesor sociologije na Univerzitetu u Potsdamu (Njemačka) za Middle East Eye.
A onda je počela 2026. godina, kada je njemački ministar unutrašnjih poslova Alexander Dobrindt otputovao u Izrael kako bi potpisao pakt o "razvoju zajedničkog sistema "Cyber Dome, centru za vještačku inteligenciju i sajber inovacije, saradnji u odbrani od dronova i poboljšanim civilnim sistemima upozorenja". Izrael je, rekao je Dobrindt, bio "premium partner".
Sva ova "normalizacija" - prikrivanje genocida u režiji njemačke vlade, mladi njemački "lideri" i policija koji žele "učiti" od ratnih zločinaca i ministar koji s njima sklapa paktove kao "premium partnerima" - ne dozvoljava mnogo drugog zaključka osim da je cionistički policijski i nadzorni režim postao uzor Njemačkoj.
Zaista, transformacija Njemačke je već u toku. Nakon što je berlinska policija zabranila Palestincima i njihovim pristalicama okupljanje u znak sjećanja na Nakbu pod sumnjivim opravdanjima, sudovi - i upravni sud i visoki upravni sud - pravno su potvrdili ovo masovno kršenje građanskih prava.
Uz brutalne akcije berlinske militarizirane interventne policije protiv propalestinskih demonstranata, koje snažno podsjećaju na one koje su izraelske snage sigurnosti izvele protiv Palestinaca, ovo bi trebalo duboko zabrinuti sve koji žive u Njemačkoj.
Nakon nacističke vladavine, ništa nije bilo važnije za Zapadnu Njemačku od "normalizacije" odnosa s novoosnovanom državom Izrael, koja je upravo počinila zločine protiv čovječnosti u Nakbi.
U intervjuu iz 1966. godine, bivši kancelar Konrad Adenauer, entuzijastični pristalica cionističkog naseljavanja Palestine koji je Izraelu plaćao reparacije, rekao je:
- Učinili smo toliko nepravde Jevrejima, počinili takve zločine protiv njih da smo ih nekako morali iskupiti ili popraviti, ako smo uopće željeli povratiti svoj međunarodni ugled... Nadalje, moć Jevreja čak i danas, posebno u Americi, ne treba potcijeniti.
Autor Daniel Marwecki istakao je da ovo "ilustruje način na koji je cilj njemačke rehabilitacije bio usko isprepleten s centralnom idejom modernog antisemitizma: idejom jevrejske moći" - i Adenauerov strah, kako je pokazao historičar Tom Segev, cionisti su iskoristili u ovim pregovorima.
Marwecki također pokazuje kako reparacije nisu imale nikakve veze s oprostom od strane Izraela ili njemačkim iskupljenjem. Umjesto toga, mora se zaključiti, Njemačka je dozvolila da se njen suverenitet ugrozi kako bi olakšala svoj što brži povratak na međunarodnu scenu, istovremeno usađujući kolektivni osjećaj krivice svojim građanima, osiguravajući da će prihvatiti buduću podređenost Njemačke Izraelu.
Kada su ove politike kolektivne krivice postale nevjerovatne za naredne generacije koje nisu učinile ništa zbog čega bi se osjećale krivima, bivša kancelarka Angela Merkel je 2008. godine iznijela narativ da je sigurnost Izraela "dio njemačkog državnog razloga".
Proglašena kao od strane apsolutističkog monarha i ponavljana kao mantra od strane lojalne njemačke javnosti i liberalnih medija, svaka demokratska debata o ovoj temi trebala je biti ugušena u korijenu - zbog čega se danas svako suprotno mišljenje o njemačkoj podršci genocidu nad Izraelom lako može kriminalizirati.
Zanimljivo je da se drugi dijelovi navodnog razloga za postojanje države, koji možda također potiču iz iskustava nacističke vladavine, nikada ne spominju: odbrana dostojanstva svake osobe, poštivanje međunarodnog prava, poštivanje odluka svjetskih sudova, odbrana ljudskih prava svim sredstvima i tretiranje onih koji počine genocid kao ništa manje od ratnih zločinaca.
Danas ništa ne preostaje od takvih maksima, jer su ih Scholzova i Merzova administracija voljno zanemarile kako bi podržale genocid koji provodi režim čija je "sigurnost" toliko draga Njemačkoj.
Ne samo da je ovo omogućilo uništenje Gaze i ubijanje desetina hiljada - ako ne i stotina hiljada - Palestinaca, već je Njemačka značajno doprinijela i uništenju Ujedinjenih nacija, Međunarodnog krivičnog suda, Međunarodnog suda pravde i međunarodnog prava, koji svi stoje na putu neoliberalnom imperijalizmu.
Kako od ovih visokih maksima ne preostaje ništa osim navodne obaveze zaštite sigurnosti Izraela, Njemačka obavlja "prljavi posao" za cionistički režim "normalizacijom" države koja čini genocid u Gazi, etnički čisti okupiranu Zapadnu obalu i Istočni Jerusalem, koja sistematski zanemaruje palestinske građane Izraela i sada uvodi smrtnu kaznu samo za Palestince, namjeravajući ih pogubiti ne zbog onoga što su navodno učinili, već zbog onoga što jesu.
Berlin dodatno štiti rasističku ideologiju koja hrani fašističke zablude velike većine jevrejskih Izraelaca, koji pozdravljaju istrebljenje palestinskog naroda. Također normalizira "moralnu" armiju ratnih zločinaca, sadističkih mučitelja i silovatelja svedenu na njihove najniže instinkte.
Konačno, Berlin normalizira paravojne milicije i fašističke horde cionističkih doseljenika koji teroriziraju Palestince na Zapadnoj obali i uzrokuju drugu Nakbu.
Dok se Njemačka ponaša kao da je sve ovo "normalno", Izrael se radikalizirao unutar specifično doseljeničko-kolonijalne dinamike; prvo, kako je Patrick Wolfe jasno stavio do znanja:
Doseljenički kolonijalizam je inherentno eliminatoran, ali ne uvijek genocidan.
Vodeći svjetski stručnjaci za genocid, kao i Francesca Albanese, specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija za ljudska prava na okupiranim palestinskim teritorijama, ne ostavljaju nikakvu sumnju da je Izrael danas takav genocidni režim.
Drugo, francusko-tuniski pisac Albert Memmi ističe da "svaka kolonijalna nacija nosi sjeme fašističkog iskušenja u svojim grudima" - i to sjeme je nesumnjivo pustilo korijenje u Izraelu, kako objašnjavaju i preživjeli Holokausta.
Vremenom se normalizacija odnosa Njemačke s Izraelom razvila u normalizaciju svih cionističkih zločina, bez obzira koliko odvratni bili. Nikakav razgovor o "kolektivnoj krivici" ili "državnom razlogu" ne može to objasniti; to je proizvod duboko kompromitiranog suvereniteta.
Veo šutnje koji je Njemačka decenijama bacala na izraelske zločine postao je krvlju natopljen pokrov.
Pretvaranje da je sve "normalno" dok Izrael nastavlja svoje svakodnevno klanje i dehumanizaciju Palestinaca dolazi s visokom cijenom: "normalizatori" gube vlastitu humanost. Kao što stara izreka kaže: Ako plešeš s đavolom, nećeš promijeniti đavola. Đavo mijenja tebe.
