Posljednji u nizu primjera dolazi od Nenada Stevandića, predsjednika Narodne skupštine bh. entiteta RS, koji uporno nastoji predstaviti vlastite političke poteze kao "spašavanje mira" od navodnih zavjera iz Federacije BiH.
Iako tvrdi da je odazivanjem u Sud BiH, zajedno s Miloradom Dodikom i Radovanom Viškovićem, sačuvao mir u BiH, Stevandićova izjava da su "u Federaciji BiH bili spremni da izazovu sukobe u Republici Srpskoj" zvuči kao opasno ratohuškačko manipuliranje javnošću.
Stevandićeva naracija puna je insinuacija o duboko ukorijenjenoj zavjeri. Tvrdi da su "partije u RS-u bile predviđene za odstrijel" te da su u Federaciji BiH bili spremni "izazvati sukobe i za te sukobe okriviti mene i Milorada Dodika."
Njegova izjava da je njihovim odazivanjem Sudu BiH "izbjegnuta situacija da neko izgubi glavu" dodatno podiže tenzije, implicirajući direktnu opasnost po živote i šireći paniku među građanima.
Ovakva retorika nije samo neodgovorna; ona je i iznimno opasna. Kontinuirano spominjanje sukoba, "spašavanja glava" i navodnih zavjera stvara atmosferu straha i nepovjerenja, što je pogodno tlo za političke manipulacije i skretanje pozornosti s gorućih problema.
Umjesto da se bave ekonomskim izazovima, korupcijom i reformama, građani su prisiljeni slušati o hipotetičkim sukobima koji, čini se, postoje samo u glavama onih koji ih orkestriraju.
Zanimljivo je da Stevandić svoje postupke brani pozivajući se na "čuvanje mira" i "poštivanje međunarodnih akata", unatoč tvrdnjama opozicije da su prekršili odluke Narodne skupštine RS.
On tvrdi da su se odlučili na "mirno rješavanje sporova i očuvanje mira, a što je u skladu sa Poveljom UN", čime, navodno, nisu "ogriješili o volju NS RS". Istovremeno, ne propušta priliku da diskreditira svoje kritičare, optužujući ih za sudjelovanje u "osujećenom planu da se mi izolujemo i da se na vlast dovede podobna opozicija."
Ovakva naracija je klasičan primjer dvostrukih standarda i političke demagogije. Dok se s jedne strane priziva mir, s druge se konstantno potpaljuju međuetničke tenzije i stvara slika vanjskog neprijatelja.
U konačnici, ovakva ratohuškačka politika ne "spašava mir", već ga ugrožava, držeći cijelu državu u stanju neizvjesnosti i straha.
