U političkom teatru Narodne skupštine Republike Srpske, još jednom je odigrana predstava u kojoj opozicija sjedi u publici, ali na kraju aplaudira glavnom glumcu – Miloradu Dodiku. Usvajanjem veta Željke Cvijanović, članice Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, uz pomoć opozicionih glasova, Dodik ne samo da je politički trijumfovao, već je i još jednom demonstrirao da njegova dominacija ne počiva isključivo na glasačkoj većini, već i na slabosti i kalkulantskoj prirodi političkih protivnika.
Stranke poput SDS-a i PDP-a našle su se u klasičnoj šahovskoj zamci – s jedne strane žele očuvati svoje pozicije i ambicije na državnom nivou, a s druge moraju pokazati lojalnost biračima u entitetu koji Dodik godinama uspješno oblikuje kao svoj politički prostor. U takvom procjepu, odlučile su se za, kako to političari vole reći, "pragmatičan" pristup. No pragmatizam u politici često skriva nedostatak hrabrosti, a u ovom slučaju i nedostatak dosljednosti.
Opozicija je ovim činom poslala poruku da, bez obzira na retoriku, u ključnim momentima ne izlazi iz Dodikovog političkog okvira. Podrška vetu – koja bi, da je izostala, Dodika dovela u defanzivnu poziciju i potencijalno ga oslabjela na unutrašnjem planu – zapravo je služila da ga dodatno učvrsti. Dodik, vješt u manipulaciji političkim simbolima, vjerovatno bi svako protivljenje predstavio kao izdaju interesa RS-a. I upravo iz straha od takve etikete, opozicija je poklekla.
Draško Stanivuković, lider PDP-a i gradonačelnik Banje Luke, ovu odluku pokušao je opravdati "principijelnošću", zaboravljajući da je prije samo nekoliko godina, u gotovo identičnoj situaciji, bio na suprotnoj strani. U slučaju veta koji je Dodik 2019. pokrenuo u vezi s tužbom protiv Hrvatske zbog izgradnje Pelješkog mosta, PDP i SDS su tada bili protiv. Šta se od tada promijenilo, osim političke klime i potrebe za pozicioniranjem u složenoj državnoj koaliciji?
Jedini koji je ostao dosljedan jeste Nebojša Vukanović sa svojom Listom za pravdu i red. Njegovo protivljenje vetu nije bilo samo deklarativno, već i jasno izraženo kroz glasanje. Međutim, njegova principijelnost ostala je usamljena – simboličan čin u pozadini odlučujućih brojeva koje su isporučile druge opozicione stranke.
Ovim činom opozicija je sebi nanijela više štete nego koristi. Pokazala je da u kriznim momentima djeluje više kao kooperativni partner vlasti nego kao korektiv. Njihova reputacija "konstruktivne opozicije" na nivou BiH sada je ozbiljno načeta, posebno u očima partnera iz Federacije, prije svega Trojke, koja se za sada uzdržava od komentara, ali se njihovo razočaranje može naslutiti.
Iza proceduralnih formulacija i pozivanja na "interes entiteta", ostaje suština: Milorad Dodik je još jednom dobio ono što je htio, a da pri tome nije morao praviti ustupke. Opozicija je, po ko zna koji put, učinila upravo ono na šta je godinama upozoravala javnost – da se ne smije raditi: slijediti Dodikovu političku logiku, čak i kada se s njom ne slaže, iz straha da ne izgubi podršku na domaćem terenu.
Dugoročno, ovakva taktika može dovesti do gubitka povjerenja birača koji žele alternativu, a ne samo drugačiju nijansu istog modela vlasti. Bez jasnog ideološkog i političkog razgraničenja, opozicija u Republici Srpskoj ostaje taoc vlastite neodlučnosti. A Dodik – i dalje režiser političke stvarnosti u kojoj su i njegovi protivnici spremni igrati po njegovim pravilima.
