Halid Bešlić nikada nije vapio za estradnom pažnjom niti je njome mjerio svoju veličinu.
Želio je uvijek da uradi što više, da pomogne što tiše. Ta odvažna širina njegovog duha posebno je bila vidljiva onima koji su mu bili najbliži. A jedan od njih je i njegov prijatelj, Osman Džiho. Zajedno su prešli na hiljade kilometara kroz gradove i zemlje, kroz radost i tugu, kroz kafane i bine, kroz sve trenutke koji oblikuju čovjeka i umjetnika.
Osman Džiho bio je Halidov veliki prijatelj i saradnik.
Upoznao sam ga '85. slučano, a nema te slučajnosti koja nije sudbina. Imao je turneju po selima i gradovima. Došao je u moje selo kraj Mostara. Prišao sam i pitao ga da nastupimo. Nasmijao se i rekao da dođem. Imao sam nastup od 10 minuta. Publika me izvrsno primila. Halid i Gljiva su rekli 'mali, ideš s nama u Konjic'. Poveo me u svoj dom. A, onda su krenuli koncerti po cijeloj bivšoj državi i Evropi. Imao je povjerenje u mene iako me nikad nije vidio i čudo – kazao je na komemoraciji.
A, njegove riječi potom su zaledile sve prisutne na čijim licima se nazirala tuga.
Nije bio samo pjevač, bio je duša, emocija, osjećaj, glas Bosne koju je najviše volio. Prijatelj, kum, brat, učitelj. Njegove pjesme su bile sam život. Danas mogu reći - završio sam akademiju Halida Bešlića. Dva puta sam se u životu rodio, prvi put kada me rodila majka Ajna, a drugi put kad sam upoznao Bešlića - dodao je.
