Konferencije je posvećena jednom o najtežih i najosjetljivijih pitanja na prostoru bivše Jugoslavije. O čemu se radi, saznali smo u današnjoj emisiji 'Dobar dan BiH' razgovarajući sa našim gošćama Anom Pejić iz udruženja roditelja nestalih beba Vojvodine i gospođe Henrije Tanković iz Beča koja već više od trideset godina traži svoje djete:
Prije rata sam živjela u Zvorniku sa mužem i 1990. sam bila trudna sa mojim prvim djetetom. Imala sam urednu trudnoću i sve je bilo u redu do jednog vikenda kada sam tokom posjete Skelanima dobila bolove i prokrvarila. Najbliža bolnica tad je bila ona u Bajinoj bašti i tu sam se i porodila, da bi mi nakon poroda rekli da beba mora u inkubator, u tadašnje Titovo Užice. Povjerovala sam im, jer mi je bilo stalo do mog djeteta, ali je to tada i tu bilo prvi i posljednji put da sam vidjela moje djete. Ta slika mi je ostala u očima i u glavi i evo me prati svakodnevno preko 35 godina. Ostala sam u bolnici još dva tri dana, dok je suprug konstantno bio u telefonskom kontaktu sa bolnicom u Titovom Užicu i svaki bi mu put rekli da je sve ok i da je beba dobro. Na kraju, u bolnicu u kojoj sam ležala je došao telegram da mi je djete preminulo. Kada je moj suprug otišao da preuzme djete, rekli su mu da ne može i da bolnica brine o tome, a kad je ušao u mrtvačnicu nije bilo bebe, ni njenog znaka ni ničega. Nakon dužeg čekanja pronašli su djete, ali mu je opet rečeno da bolnica sahranjuje djecu i da ga on ne može preuzeti. Kad je došao kući pokušao me je utješiti s tom rečenicom. Ipak, ni on, ni ja nikad više nismo bili mirni, niti smo povjerovali u tu priču. Nakon određenog vremena , podigli smo se i počeli tražiti naše djete i to još uvijek traje, potresno prepričava svoje iskustvo Tanković.
O sumnji u nestanak njenog djeteta govorila je i Ana Pejić:
Ja sam se porodila 1988. u Sremskoj Mitrovici na carski rez i prilično iznenada. Carski rez niko nije tražio, to je tada bila odluka doktora. Navodno sam rodila djevočicu, ali mi nikada nisu dali da je vidim. Porodila sam se u srijedu i odmah su mi rekli da će mi je donjeti u petak pošto sam slaba pa dok se oporavim. U petak su došli i rekli da je djevojčica umrla. Na naše traženje da dođe muž ili neko kako bi preuzeo bebu i kako bi je sahranili u porodičnoj grobnici, rekli su da će je bolnica sahraniti. Nikom nisu dali priliku da je ikad vidi. Sve do 2015. godine sam u sebi bila duboko zakopala taj događaj odlučivši da vjerujem doktoru. Kada sam 2015 godine počela da tragam i sakupljam dokumentaciju vidjela sam da sam rodila djevojčicu, a da mi je umro sin. Nastavljajući sakupljati dokumentaciju ustanovljeno je da je sve falsifikat pri čemu nisam pronašla ni jedan dokaz da je beba umrla, da je urađena obdukcija ili da je sahranjena. Nažalost, to je jedna od stotina hiljada priča sa prostora bivše Jugoslavije. Od 1945. godine se planski u državnim bolnicama širom bivše zemlje od majki otimala djeca da bi se potom prodavala. Mi smo napisali i knjigu na tu temu i ona će djelom biti prezentovana i na konferecniji u Sarajevu zajedno sa jednim velikim naučnim radom koji će uskoro biti objavljen u najprestižnijem časopisu u Evropi, naglašava Pejić dodajući da majke nemaju pravo da ne saznaju punu istinu i ne pronađu svoju djecu.
Neizostavno pogledajte cijeli razgovor i doznajte i druge detalje u vezi sa ovom monstruoznom operacijom otimanja novorođenčadi, koju su prema našim gošćama vodile tajne službe bivše države. Saznajte i zašto je i koliko važno danas osigurati intenzivnu regionalnu saradnju po ovom pitanju. Konferencija će se održati u Sarajevu u 'Collegium Artisticumu', u privrednom gradu Skenderija u petak 19.12.2025 sa početkom u 17,00.
